Kada postaneš mama, postaneš svjesna svoje snage. Ali i shvatiš koliko si nesigurna i koliko želiš biti sigurna da sve što radiš, radiš najbolje što možeš. Za svoje dijete. Jer to je jednostavno tako. Svaka od nas susrela se barem jednom s predrasudama. S pitanjima na koja nekada jednostavno nema odgovora. Jer su bolna, intimna i toliko teška da se na njih ne može odgovoriti. A nekada su ta pitanja toliko šokantna da u tom trenutku nisi sposobna odgovoriti na njih. Ovim putem naše mame odgovaraju. Odgovaraju svakom tko im je nanio bol svojom riječju, svakome tko je umanjio njihovu veličinu svojom riječju. Jer, riječi bole. Predrasude bole.
Martina: A kako bi bilo da me umjesto toga upitaš kako sam? Da mi pružiš podršku? Da me probaš razumijeti? Da mi kažeš jednu lijepu riječ?
Sonja: Sjećam se jasno kada su mi ovo rekli. Ti zapravo nisi rodila. Roditi vlastito dijete je najposebniji i najintimniji trenutak u životu svake mame. Nitko, ali nitko mi nema pravo oduzeti taj trenutak. Trenutak boli ispunjen najjačim emocijama koje živo biće može zamisliti. U toj boli, začuti udisaj i plač vlastitog djeteta koje je 9 mjeseci raslo pod mojim srcem. Nemaš to pravo oduzeti. Ja sam mama bez obzira na to kako sam rodila.
Petra: Danas imam milijun odgovora na ovo nevjerojatno bezobrazno, nekulturno, rasističko pitanje. I žao mi je da u tom trenu od šoka nisam uspjela naći prave riječi i spustiti je na mjesto. Otkad sam postala mama, nevjerojatno puno ljudi si je dalo za pravo komentirati moje odabire, metode ophođenja s djecom, načine odgoja ili već nešto deseto. Ne dajte ljudima da vas guše svojom zloćom i nekulturnošću. Budite jake za sebe i svoju djecu, dajte im do znanja da nisu moćni i da vas njihove riječi ne pogađaju.
Maja: ‘Čekaj, TI si mama? Takva?!’ Da. Baš ovakva. Isto kao što balerina može biti jednako dobra mama kao i doktorica, isto kao što frizerka može biti jednako dobra mama kao odvjetnica. Moja vrijednost se ne mjeri mojim izgledom. Ja sam mama bez obzira na to kako izgledam.
Ana: Moja predrasuda – broj djece. Moj odgovor – jedno je obavezno, dvoje se podrazumijeva, ali za troje me pitaš ZAŠTO?
Koliko puta ste se pronašle u situaciji da vas pitaju dojite li. A odgovora na to pitanje nema. Barem ne onog koji bi zadovoljio sve. Neovisno o odgovoru ili je prekratko ili je predugo.
Nevena: Ta veza mene i djeteta je neprocjenjiva i kao majka se ne želim opravdavat za svoj izbor…
Tina: Provedena istraživanja kažu da roditelji često taje da beba spava s njima upravo zbog osude okoline i medicinske zajednice. Zašto?! Neću ići u dubinu tematike i stručna mišljenja sadašnjice, iako ne vide ništa loše u tome. Da imam nekim čudom super moć vraćanja vremena unazad i našeg zajedničkog spavanja, ponovila bih ISTO. Smatram da niti jedan izbor, nije loš izbor. Mi smo u našem izboru uživali. Zajedno.
Emilija: Da, derem se, dođem do tog ruba kada sam preumorna, jer majčinstvo je divno, ali i beskonačno zahtjevno. Zašto bih se opravdavala? Ti ne čuješ moje šaptaje ljubavi, nježne poljupce i brižne zagrljaje. Čuješ me kada sam iscrpljena. Nemaš me pravo kritizirati.
Ana: “Treće pa muško. Jel’ to sad zadnje?” je rečenica koja me zaboli najviše i izbaci iz takta za sekundu. Dijete je sreća i blagoslov, bilo muško ili žensko, a ne neko natjecanje, broj, prestiž ili osiguranje nasljednika za prezime.
Cvijeta: Vezat ženu isključivo s ulogom majke i stavljat je samo u taj okvir, pokazuje nesvjesnost prema punom potencijalu jedne žene. Mislim da ti nije bas zabavno u tom skučenom svijetu. Izađi van. Iznenadit ćeš se!
Una: Moje godine su moje. Svaka od njih. Moje odluke su moje. Svaka od njih. Prihvaćam baš svaku s ljubavlju i osobnom odgovornošću. Ja sam stvorila novi život i dovela ga na svijet. Time sam stvorila nama novi život, najbolji kojeg smo mogli zamisliti. Ja ću svom sinu uvijek biti najbolja mama.
Ivana: Nisam ti onda znala odgovoriti na to pitanje. Bila sam sretna i zahvalna, ali i jako tužna. Zbunjena i sama. Osjećala sam i duboku krivnju jer zbilja – zašto sam tužna? Danas znam da je to bilo sasvim normalno te da to proživljava velik broj žena samo se o tome i dalje premalo priča. Postporođajna depresija i baby blues su sasvim normalni i umjesto pitanja “Zašto si onda tužna?”, postavi pitanje “Mogu li ti kako pomoći?”.
Slađana: Zanima me jeste li sada, kada vas je većina iskusila rad od doma uz djecu, promijenili svoje mišljenje?
Petra: Kada bi ti znala koliko je neprospavanih noći i žrtvovanja, koliko smijeha i suza, koliko divnih trenutaka i koliko briga, koliko organizacije da bi smo bile žene i majke, ne bi nikada rekla tu rečenicu sarkastično ni jednoj majci. Žene, hodajte uspravno i ponosno, baš kao da imate krunu na glavi!
I dalje sumnjaš? Budi majka i žena tjedan dana. Nakon toga ćeš mi sama staviti krunu na glavu.
Sjećam se kristalno jasno rečenice jedne socijalne radnice kada sam otišla po savjet o daljnjim koracima za posvojenje moje male djevojčice: ” Dobro pazi koga ćeš posvojiti i kakva je obiteljska anamneza obitelji, jer ti to dijete nećeš moći nikada voljeti kao prava majka svoje rođeno dijete.”
Srce mi se steglo, jer znam koliko smo ju željeli, a i ona nas. Ljubav se ne može mjeriti na taj način. Ili želiš i voliš ili ne, tu predrasudama nema mjesta. ❤