U djetinjstvu sam puno vremena provodila na jabuci. Bila je odmah ispred kuće, na brijegu. Imala je jednu granu koja je bila savijena pod pravim kutom, i služila mi je kao fotelja. Tamo sam sjedila i jela, crtala, igrala se prodavačice, proučavala kukce i gledala crtiće u oblacima. Moja su koljena uvijek bila poderana, a bila sam djevojčica. Najsretnija sam bila baš na toj jabuci gdje si morao paziti na ravnotežu da ne padneš u koprive i otkotrljaš se niz brijeg na ulicu. Sigurna fotelja od stiropora nije mi bila zanimljiva preko dana, ona mi je bila utočište uvečer, kada bih bila premorena od skakanja po dvorištu i u njoj jela večeru. Iako bih svojoj mami mogla zamjerati kako me nije pazila, zapravo sam joj zahvalna do neba jer mi je dala slobodu i povjerenje.
Danas sam majka živahnog dječaka. Vrativši se s ljetovanja, u dobi od njegove tri godine, jedva sam ga čekala zaključati u siguran stan. Moj se patuljak na plaži strahovito zabavljao na stijenama. Umjesto kupanja u moru, trčala sam za njim po oštrim stijenama. Prvi sam ga dan odgovarala i odvlačila od njih, ali sam drugi dan zaključila da nemam izbora nego ga pustiti. U nekom smo trenutku došli do malenih sklizavih bazenčića na stijenama. Objašnjavali smo mu da je tamo opasno, pokazivali i isprobavali nogom kako je sklisko. Čim smo se okrenuli, on je krenuo baš tamo. Žene koje su se u blizini sunčale u tom su me trenu upozorile da je tamo jako opasno i da djeca često padnu i lupe glavom o kamen. „Znam“, rekla sam im smireno. Njihov pogled se zaledio. „Ne mogu mu objašnjavati, ne sluša, mora sam pasti da bi povjerovao“, mirno sam im odgovorila. Nasmijale su se i njihov mi je pogled govorio tisuću riječi, razumjele smo se.
Dijete moramo pustiti da padne, naš je zadatak da budemo u blizini, par koraka iza njega, kako bi mu pomogli da ponovno ustane.
Na pad moraš biti spreman čim postaneš roditelj. On će se dogoditi prije ili kasnije, bez obzira na to koliko dijete čuvaš i štitiš.
Ovo smo ljeto hodali bosi, a sandale za vodu ostale su sa etiketom u torbi neraspakirane. Imam ravna stopala, a njegova se još nisu posve razvila. Umjesto anatomskih papuča, koristili smo prirodne kamenčiće. Penjao se po stijenama kao pauk, a ja sam skakutala za njim. Nakon nekoliko dana je bio toliko siguran i stabilan da sam shvatila koliko mu je ta vježba pomogla u razvoju ravnoteže. Stopalo je bilo vidljivo stabilnije i lagano zavijeno. Inače brzoplet dječak, vrlo je brzo sam shvatio da mora biti pažljiv na stijenama. Pao je samo jednom, i to tamo na sklizavom bazenčiću, ali na koljena. Brzo se digao i na krvavu ranicu odmahnuo glavom kako to nije ništa strašno te nastavio dalje po stijenama.
Tko je odlična mama? Ona koja hoda uz dijete krvavih koljena i briše mu suze. Mi smo mame sklone u takvim trenucima vikati od straha, a to ne pomaže nikome. Niste loš roditelj ako je dijete zamazano, boso, izgrebanih koljena… Upravo suprotno!
Majka sam u jednoroditeljskoj obitelji, što znači da postoji neki tata koji će možda praviti probleme ukoliko dijete ima ogrebotine. No, nije me briga. Moje mi je dijete važnije od ogrebotine. Čula sam za slučajeve gdje bivši supružnici za slične stvari zovu policiju i šalju prijave Centrima za socijalnu skrb. Kakav li je to sklizav bazenčić tek. Puno opasniji od onog morskog na kome možeš lupiti glavom i dobiti potres mozga. Djeca trebaju trčati bosa, ponekad imati ubode komaraca, oguljena koljena i čvoruge na čelu. To znači da je roditelj dijete odveo u prirodu, na igru i zabavu.
