“Majo, oprosti ne čujem te i ne osjećam se dobro.” To su bile moje riječi koje sam izgovorila mojoj prijateljici prije strašne vrtoglavice i gubitka svijesti. Sljedeće čega se sjećam je ispitivanje moga muža od strane doktora koji je došao s hitnom pomoći. Probala sam im odgovoriti na sva pitanja i molila ih da mi ne diraju glavu. Nakon nekoliko pregleda u bolnici i par infuzija dobila sam obični nalaz s natpisom vertigo, odnosno vrtoglavica.
Nakon par dana opet se ponovila užasna glavobolja koja me doslovno paralizirala za krevet. To je bio znak za mene da stvarno nešto nije u redu. Zamolila sam supruga da odvede djecu te ugasi svijetla i da me malo ostave nasamo. Slijedile su pogrešne dijagnoze i sindromi. Na savjet doktora i moju inicijativu uradili smo magnet mozga.
Nalaz uredan, ali na dnu zadnja rečenica opisuje veličinu neke aneurizme i da se obratim svome neurologu. Čekaj, stani, kako se to piše, što je to ? Automatski ulazim na Google i upišem: aneurizma. Odgovor nimalo obećavajući: tempirana bomba u glavi.
“Doktorice, izvolite moj magnetni nalaz mozga.” Tišina, ali ona beskonačna za mene. Ustajem i počinjem sve glasnije i nervoznije pitati doktoricu : “Zašto šutite, zašto šutite?”
“Ivana, jako si mlada. Molim te shvati da je aneurizma rješiva, nalazi se na području očiju, morati ćeš na dodatne pretrage i analize.”
Tu počinje moja borba. Borila sam se sama protiv sebe i svojih misli. Dan-noć. U glavi mi prije sna često dođe rečenica koju sam pročitala da aneurizma čak može puknuti i u stanju mirovanja tj. u snu. Pogledam svoja dva sina kraj mene kako spavaju, pa svoga supruga i natjeram se da ne mislim što bi i kako bi oni bez mene.
Nakon četiri dana provedena u bolnici na pretragama i analizama jedva sam čekala svoj povratak doma. Moja ushićenost i veselje naglo su pali. Nisam se mogla ustati. Zadnja pretraga kojom su mi ubrizgavali kontrast u vene me skroz iscrpila, morala sam mirovati 24 sata. Probam opet ustati. Gledam pod i krajem oka primijetim da je pao crtež sa srcima, što je Lukas, moj četverogodišnji sin, poklonio mami za Valentinovo.
Suze idu ne prestaju, ne mogu ga podignuti, ne mogu. Vid mi se muti, pomislim: “Bože, ne samo da izgubim vid.” Nakon par pokušaja uspjela sam sjesti. Predivna baka Dinka koja je ležala do mene dodala mi je crtež i tiho rekla: “Sine moj ti si mlada i jaka, ne daj se.” Dinka, starija gospođa, moja danas najmudrija i najdraža prijateljica. Ona koja je trebala pomoć, ali svejedno je nesebično meni pomagala.
Medicinske sestre, doktori i svi djelatnici na odjelu neurologije su me opisali kao jaku, veselu, pozitivnu osobu. Osobu koja se lomila i borila, vodila bitku u dubini sebe i ostala jaka jer nije imala drugog izbora.
Tih dana sam dobila na stotine poruka i poziva podrške, ohrabrenja, molitve. Od mojih najbližih do osoba koje nikada nisam upoznala. To mi je, koliko god možda čudno zvuči, dalo vjetar u leđa.
Prije par dana sam ponovila magnet, hvala dragom Bogu aneurizma je u stanju mirovanja. Čekamo datum i poziv za operaciju.
U tom iščekivanju i trzanju na svako zvono mobitela, mislima u operacijskoj sali i svim mogućim ishodima, neočekivano doznamo predivne vijesti. Ako Bog da po treći put ću postati mama. Sve u pravo vrijeme i s razlogom, vjerujem. Moje misli više nisu na negativnim iščekivanjima nego na bebici koja nam dolazi. Operacija će se odgoditi i moram roditi na carski rez. Bogu hvala pa sam doznala sve ranije, jer porod s aneurizom može biti smrtonosan.
Iskreno, nekada i zaboravim da imam aneurizmu. Nekada me ta pomisao paralizira i izgubim volju za ustati iz kreveta. Pazim na sebe koliko god mogu, ali na kraju sam shvatila da ipak ništa nije u mojim rukama već u Božjim rukama.
Vjerujte mi :”Čovjek je sam sebi i najbolji i najgori neprijatelj, onako kako on to odluči”.
Foto: Unsplash
