Budući da je mjesec mentalnog zdravlja i svjesnosti o mentalnom zdravlju u tijeku, osjećam potrebu da napišem tekst o svojim prvim mjesecima s Vitom. Potaknuta jednom instagramskom inicijativom, razmislila sam o tome što bih željela da svaka mama koja se bori s teškim postporođajnim emocijama – zna.
Moji prvi dani s Vitom jedna su mi od najgorih uspomena u životu. Nemojte odmah skočiti na tu izjavu jer danas ga volim najviše na svijetu, svaki dan malo jače nego prethodni, ali tada, tada mi se činilo da je jedan dio mene umro i da ga više nikad neću imati. Osjećala sam se kao da mi je netko odrezao krila i uzeo mi slobodu, stavio me u doživotan kavez krivnje, osjećaja manje vrijednosti i nesposobnosti za temeljnu i najvažniju funkciju koju jedna žena može preuzeti u ovom zemaljskom životu.
Osjećala sam se kao najgora osoba, ne samo kao najgora mama. Osjećala sam toliku bol, tugu i strah da sam u nekim trenucima imala osjećaj da želim nestati. Ne mogu reći da sam pomišljala na samoubojstvo, ali sam pomišljala na to kako bi najbolje bilo da me nema. Jer tu količinu boli koju sam nosila u srcu nisam mogla podnijeti. Bar sam to mislila. Ali evo me, tu sam, dakle podnijela sam, prošlo je.
Ako si mama koja je tek rodila i koja se bori s čudnim, teškim, bolnim emocijama, ovo je tekst za tebe. Ako nisi, a poznaješ mamu koja jest, proslijedi joj ovaj tekst. Nazovi ju. Uzmi bebu. Saslušaj ju. Razgovaraj s njom o drugim stvarima, a ne samo o bebi. NEMOJ da bude sama. Jednostavno nemoj. I nemoj joj reći da će biti okej. N E M O J. Samo budi tu.
Dakle, ono što bi voljela da svaka mama zna:
I ovo će proći. Mala je utjeha znam, ali ako si ponavljaš svaki dan, svaku minutu, svaku sekundu u danu, ipak pomaže. Proći će kao i sve, i doći će nešto novo, ali do tada ćeš već imati samopouzdanje i alate da se nosiš s tim. Beba će postati samostalnija, tvoji hormoni će se stabilizirati. I dalje ćeš možda, ako si kao ja, imati teške emocije, ali bit će lakše.
Želim da znaš da je u redu što se ovako osjećaš. Čini se da nije, ali jest. Čini se da ćeš time naškoditi svom djetetu, ali nećeš. Potraži pomoć. Ima bezbroj besplatnih načina da dođeš do podrške svom mentalnom zdravlju. I oni su jednako važni kao i to da uzmeš vrijeme za sebe. Kad dijete zakašlje ideš doktoru, zašto ne bi otišla doktoru za dušu kad ona kašlje?
Beba plače. Bebe plaču. Ponekad je razlog bolest, ponekad prljava pelena, ponekad glad ili žeđ, a ponekad razloga nema. Iz topline tvojeg tijela izašli su u veliki strašni svijet, baš kao što si ti iz svoje zone ugode ušla u nešto potpuno novo i zatrašujuće. Prihvati da bebe plaču, provjeri moguće uzroke i ako ne možeš pronaći ništa znaj da nisi ti kriva. Bebe plaču. Nosi, daj nekom da nosi, izađi na sekundu iz sobe ako se ne možeš nositi s time. Preživi. Jer tvom djetetu nije važno što će plakati nekoliko minuta dok ti ne dođeš k sebi. Važno mu je da ima mamu.
U redu je ako dojiš na zahtjev, u redu je ako dojiš po rasporedu. A bogme je u redu i ako ne dojiš. Za sve dežurne dušebrižnike koji skaču na te izjave, ne, ne nagovaram te od dojenja. Doji ako možeš, a ako ne možeš, sve će biti okej. Ja sam jako rano prestala i evo ga, dijete mi je živo i zdravo. I sretno jer ima mamu. Važnije je tvoje mentalno zdravlje od sise. Jest. Sory ekipa, ali jest. Uz to, da sam ranije ovo shvatila, mislim da bih dojila dulje. Jer osjećaj da ću ga gotovo pa ubiti ako prestanem dojiti zapravo me od dojenja udaljio. Nismo sve iste. Ono što je jednoj podrška i poticaj drugoj je teret. I nitko nije u pravu, svaka ima svoje iskustvo, osjećaje i doživljaj svijeta.
Voljela bih da znaš da nema nove mame koja zna što radi. Sve ovo majčinstvo izmišljamo u hodu. Nitko nije sveznalica. Nitko nije sređen kao na reklami. Samo neke mame znaju kako prikazati da izgledaju kao da imaju „all their shit together“. Ali nemaju. Potpisujem ti krvlju.
Želim da znaš da bebe nisu baš tako krhke kakvima se čine. Nažalost mnoge bebe su u puno gorim okruženjima i puno gorim situacijama od ove u kojoj imaju mamu koja je tužna i zbunjena. Tvoje dijete ima tužnu i zbunjenu mamu, ali ima mamu. Tvoje dijete ima mamu koja mu daje dovoljno ljubavi iako još toga nije ni svjesna. Tvoje dijete je presvučeno i nahranjeno. Kako god. Preživjet će. A preživjet ćeš i ti. (potraži pomoć)
Tražiti pomoć ne znači biti slaba, nego dovoljno jaka i dovoljno svjesna sebe da znaš da nešto nije u skladu s tobom. Emocije, hormoni, strahovi, nepoznato, ljubav, mržnja, plakanje i duboka duboka bol nisu stvari s kojima bi se trebala nositi sama, pa šta bude. I iako ti je dijete zdravo, a postoje bolesna djeca, i iako imaš pomoć, a postoje mame koje su same, i iako si zdrava, a postoje bolesni ljudi, ipak je tvoja bol stvarna. I ne daj da ju netko umanjuje mašući rukom da si nezahvalna. Nisi. Teško ti je, a kad ti je teško, ima ljudi koji će ti pomoći.
Voljela bih da znaš da je ok ako jedva čekaš pobjeći od svog djeteta. Doći će dani kad ćeš mu trčati u zagrljaj i jedva čekati da budeš s njim.
Voljela bih da znaš da je ok ako jedva čekaš da se vratiš na posao ili svojim hobijima, prijateljima, strastima. Ti si još uvijek ti. Ta ti je trenutno na čekanju, ali nije mrtva. I opet ćeš se osjećati kao ti. I to još bogatija za jednu ljubav u svom životu. Obećajem ti. (potraži pomoć)
Mogla bih još tipkati i tipkati. I trenutno mi suze oči jer znam kako je. Znam kakav je šugav, sjeban, težak i bolan osjećaj da imaš zdravo dijete, zdravo tijelo, svu pomoć ovog svijeta, a i dalje se osjećaš užasno. To je bol koju nije moguće lako opisati. I sad, kad se sjetim, suze su mi u očima i grč u želucu. Bili su to dani kaosa i strave. Dani koji su se pretakali u neprospavane noći u kojima sam samo htjela da prođe. Da preživim. Da nestanem. Ili da se sastanem. Noći kojih sam se bojala zaspati jer sam znala da ću opet biti budna, s djetetom u nosiljci u gluho doba noći, iscrpljena i nesretna.
Prošlo je. Došli su neki novi izazovi. Došle su neke nove faze i neke nove boljke, ali nikad se više nisam tako osjećala. I dalje nekad ne znam što radim i izmišljam usput, ali ljubav koja se gomilala i još uvijek se gomila, pogled na empatiju i karakter mog djeteta govore mi koliko je važno biti svoja, autentična i iskrena. Gle mali, i dalje nemam pojma kaj radim, ali dajem sve od sebe. Nekad mu to znam reći iako ima samo tri godine. Jer znam da me razumije. Čini se da ne kuže oni ništa, ali na jednoj razini, razini duše, razumiju oni sve.
U avionu prvo sebi stavljaš masku za disanje, pa tek onda ju namještaš djetetu. Nemoj to NIKAD zaboraviti.
