MALI LETEĆI…ZOMBIJI?!

„U šumarku skrivenom, medvjeda je malih dom, oni čak i lete…pogledajte…“ Većina nas se sjeća popularne uvodne špice Malih letećih medvjedića koju je otpjevala sestra (tada) super popularne Tajči. Uz Medvjediće, bili su tu i Bipsići, Štrumfovi, Sport Billy, Garfield, Blufonci, MuppetiRakuni…Svi redom, divni crtići uz koje smo rasli te imali priliku naučiti ponešto o prijateljstvu, ljubavi, zajedništvu ili timskom radu.

Čini mi se da moja djeca nemaju privilegiju uživati u sličnim sadržajima. Sjećam se prvih dana kada je stariji počeo pokazivati interes prema crtićima. Trudila sam se „servirati“ mu poučne i vesele crtiće kroz koje bi, uz igru i zabavu, eventualno usvojio neka nova znanja i vještine poput razlikovanja boja ili (u nešto kasnijoj fazi) učenja drugog jezika. Nažalost, vrlo brzo sam shvatila da je takvu vrstu sadržaja gotovo nemoguće (pro)naći (pogotovo na hrvatskom jeziku) te da ću se morati zadovoljiti s dva tri serijala koja su dostupna na „dječjim“ kanalima ili internetu. S vremenom sam bila primorana zadovoljiti se sa puno manje.

Ne znam je li stvar u meni, ali moram otvoreno priznati da se grozim današnjih crtića. Glavni „junaci“ (iako bi im više odgovarao termin „anti-junaci“) redom su razmažena i bahata derišta koja (neosnovano) misle da su najpametnija na svijetu, zombiji, čudovišta, zmije, vještice ili čarobnjaci. Svi su ukleti ili začarani. Bacanje kletvi (općenito) rješava svaki problem. Krv, čudovišta i ine spodobe su na svkom koraku pa ukoliko dijete (slučajno) pogleda pet minuta takvog crtića, tri mu naredna dana objašnjavaš da zombiji ne postoje i da se nema čega bojati. Svaki oblik nasilja je „na cijeni“. Svi se tuku, čupaju si glave, ubijaju. Jako je smiješno prditi na svakom koraku kao i podrigivati , a super je i kada ne održavaš osobnu higijenu pa smrdiš. Ucjene, krv, nasilje, podvale, magija. Pregršt je toga što naši klinci mogu „naučiti“ kroz takav sadržaj.

Jasno mi je da su mnogi od tih crtića namijenjeni za nešto stariju djecu, ali je li uistinu u redu takvo nešto „servirati“ i (ovako) gnjevnom ili wertherovski melankoličnom tinejdžeru?

Jasno mi je da ne živimo u idealnom svijetu i da smo okruženi nasiljem i netolerancijom na svakom koraku. Jasno mi je da ne mogu „zaštiti“ svoje dijete od realnosti i svijeta. Ipak, zar je uistinu nužno od najranije dobi, te nevine male umove „trovati“ nasiljem, zloćom i nekulturom? Ne znam za vas, ali meni nije bila nimalo simpatična situacija u kojoj je stariji sin, po povratku iz vrtića, rekao bratu da će mu „iščupati glavu“. Kada sam ga pitala od kuda mu takva sintagma, dobila sam odgovor da ju je čuo od prijatelja iz vrtića i da tako govore u jednom popularnom crtiću. Zar stvarno? Ne znaš si još guzu obrisati kako spada, ali znaš da bi nekome „iščupao glavu“!

Život nije bajka, znam. Nije ni crtić. Mi nismo i ne možemo biti savršeni roditelji koji će zaštiti svoje dijete od svega ružnog i negativnog na ovom svijetu. Ipak, treba imati na umu da na puno toga IPAK možemo utjecati, barem do jedne određene dobi. Martin Luther King je rekao da „nasilje samo povećava mržnju donoseći još crnji mrak noći kojoj  već nedostaju zvijezde. Samo svjetlost može otjerati mrak.“ Nemojmo mi biti ti koji ćemo vlastitoj djeci „krasti“ zvijezde.


IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. 😉 Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *