GO DUTCH

Nizozemci su jedna posebno cool nacija; svi se voze na biciklima, piju mlijeko za ručak i nemaju problem podijeliti račun na 20 dijelova. No, da se ta karakteristika aplicira i na ovdašnje mame, to sam tek nedavno otkrila.

Kako je ove jeseni moj Thomas krenuo u malu školu, počela su se formirati i prva prijateljstva. Njegov najbolji prijatelj očito je bilo dijete nepoznatih korijena po imenu Sebastian. “Mogu li pozvati Sebastiana da se dođe igrati kod mene kući?” pita mene moj prvorođenac. “Naravno, sine”, odgovorim ja. I što je majci činiti nego ispuniti obećanje. Korak br. 1: upoznati Sebastianove roditelje i onako opušteno ih pozvati na druženje. Nije mi bilo druge nego čekati ispred škole i pozdravljati sve roditelje redom dok nisam konačno zbrojila 2 i 2 i naišla na one prave.

“Pardon, ovaj, znam da je malo čudno da vas ovako zaskačem…ali…ovaj… moj sin i vas sin se izgleda baš vole družiti pa smo mislili….” frfljam ja nespretno. “A kako se zove vaš sin?”, prekine ona mene hladno i bez premišljanja (odmah vam je jasno da se radi o nizozemskoj mami)? (Oooo nee… što ako Sebastian nikada nije spomenuo mog Thomasa? Pa me žena pogleda kao neku čudakušu- vrišti moj unutarnji glasić).

“Moj sin? Moj sin je Thomas… ?!”, lažni, nesigurni osmijeh čvrsto stoji na licu. “Aaaa Thomas, da naravno, pa oni su najbolji prijatelji! Svakako! Čak štoviše, ako vam nije problem – pokupite vi Sebastiana sutra iz škole pa neka se igraju kod vas poslijepodne, samo mi javite na koju adresu da ga dođem pokupiti”, kaže ona lagodno…

E sad, dio mene bio je presretan razmišljajući kako će moj sin biti razdragan i ponosan na svoju mamu koja je sve to dogovorila, no drugi dio nije mogao sakriti dozu sumnjičavosti i nevjerice što mu je potpuna strankinja upravo povjerila svoje dijete u ruke… na neodređeno?!

Pokupismo mi idući dan Sebastiana, dođosmo kući, napravismo ručak, pojedosmo ga, igrasmo sve moguće igre/ puzzle/ memory itd… od njegove mame ni traga ni glasa… Nakon 7 sati igranja i nekoliko informativnih i nadasve ljubaznih (neodgovorenih) poruka konačno se javila žena, majka, kraljica sa kratkom porukom: “ Za 5 minuta sam na vašoj adresi, molim vas da mi dovedete dijete ispred”. Moj izraz lica- neprocijenjiv!

I to vam je dragi moji sasvim normalno ovdje, kod naših Nizozemaca… Istina je da su hrvatske mame možda i previše zaštitnički nastrojene oko svojih potomaka, no ovo je pak druga krajnost, zar ne?


Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *