ove jeseni moja mama slavi 20 godina života

unsplash.com

Ove jeseni moja mama slavi 20 godina života. Čudno to zvuči, jer ona je starija od mene 29 godina, ali meni to nije ni najmanje čudno jer je moja mama prije 20 godina pobijedila rak i dobila još jednu priliku u životu. Davno je to bilo, jedno hladno jesensko večer kad sam ja, curica od 13 godina došla iz škole i saznala tu bolnu istinu – da moja mama boluje od zloćudnog tumora. Nikad neću zaboraviti suze koje su tonule u toplu maminu juhu dok mi je govorila da će sve biti u redu, da će se boriti, da neće nikad odustati jer ima troje djece koje treba podići i da ona ima razloga za živjeti! I sada, nakon 20 godina, suze tonu po tipkovnici, jer te neke boli ostaju zauvijek u našem sjećanju

Moja mama je dobro, ona je pobijedila tu opaku bolest, prošla je pakao operacije i kemoterapija i ima iza sebe milijun tih kolonoskopija, ali svake jeseni, baš svake, uhvati ju panika, tuga i depresija – ne pitamo se zašto. Samo se prisjetimo, kad smo prije 20 godina nas troje s tatom išli na blagdan Svih Svetih na groblje i nadali se da sljedeće godine nećemo morati posjećivati još jedan grob.

I danas, ovo jutro kad me moja mama nazvala i rekla – pa sretan ti dan Terka, a ja zaboravila da je danas moja Velika Terka, odlučila sam ispričati svoju priču o djevojčici, djevojci koja je bila jako tužna i uplašena s 13 godina, a danas s 33 najsretnija jer me moja mama nazvala jutros i podsjetila da je ona moja Velika Terka.

Ovog listopada sam odlučila ispričati svoju kratku priču jer sam i ja u tim nekim godinama kad oko sebe susrećem ljude, svoje poznanice i prijateljice koje se bore s nekim teškim i opasnim bolestima. Jedna od njih vodi bitku s rakom dojke, jako nježna i brižna žena, koja nije mogla ispratiti svoje dijete u prvi razred osnovne škole, zbog koje mi je srce puklo kad sam vidjela da ona ispraća svoje dijete s terase u školu i da mališa odlazi s tatom taj prvi veliki dan u školu. Znam, sve je to život, jedna velika borba, ali kad se netko tvoj bori, ne znaš ni sam kako bi se ponašao, kako bi ju/ga utješio…

Koje su to riječi koje osobu koja se bori za život mogu utješiti?!

Ne znam koje su to riječi ni za moje prijateljice koje su ostale bez majke zbog te opake bolesti?! Ne znam ni koje su to riječi utjehe za moje frendice koje su izgubile oca u kratkom periodu?! Kao što nisam ni znala kako da pomognem svojoj sestrični kad se borila s operacijama, sa zračenjima, u jednom , drugom i trećem gradu. Jedino sam znala da moram biti uz nju i pomoći joj fizički koliko mogu, jer za psihu ne znam što, kada i kako pomaže. Isto, ta njena borba je bila davno, ali svakodnevno uzimanje hormona ju podsjeti s čim se borila i za što se izborila – za život. Jer svi mi volimo život i želimo poživjeti koliko god možemo.

Ta nemoć, nejakost i slabost s kojom se bore osobe nakon teških operacija i dugo dana bolnice je nešto što se teško gleda bez suza u očima. Sjećam se kad sam trčala u bolnicu nakon posla da pomognem svojoj sestrični otići do toaleta da se malo osvježi, jer od svih tih uređaja i cjevčica na sebi ne možeš se dići iz kreveta sve i da želiš. Još uvijek se dobro sjećam i kad sam mamu vidjela na intenzivnoj nakon operacije, samo da se uvjerim da je dobro, to golo, bespomoćno tijelo ispod plahte i njen blagi osmijeh na licu uz riječi: „Dobro sam“ nikad neću zaboraviti.

Sretan je onaj koji se toga samo sjeća, a koji živi uz tu osobu, to znam i toga sam jako dobro svjesna; možda ne svaki dan, svaki trenutak, ali znam da je to velika sreća i blagoslov – izliječiti se od opake bolesti.

Zato ovog listopada nisam zaboravila ‘ugnjaviti’ svoju svekrvu da se naruči na ultrazvuk dojki koji odgađa mjesecima. I nisam ju prestala ispitivati dok mi nije pokazala potvrdu narudžbe s datumom. O tome koliko se čeka i da tvoja sreća ovisi o tome da li će netko otkazati pregled ili će se ‘slučajno’ pojaviti slobodno mjesto za ultrazvuk, mamografiju, ili bilo koji drugi pregled u kojem se koriste uređaji za snimanje je zastrašujuće. A tek koliko je pregleda odgođeno zbog ‘lockdowna’, samoizolacije i cijele ove godine, ne znam ni što bi rekla niti pomišljala na to što nas čeka.

Želim samo vama svima, i ženama i muškarcima reći da idete redovito na preglede, i ako ste neki od pregleda ‘fulali’ sad je pravo vrijeme da ga obavite jer je mjesec listopad, mjesec borbe protiv raka dojke, mjesec kad se kroz medije posebno naglašava važnost redovitih pregleda, za mene osobno, i za sve ljude koji se bore i koji su se borili!

Sretno nam svima.

I sretan ti dan Velika Terko moja 🖤

Zrinka Lucić
Moje ime je Zrinka, majka sam djevojčice Hane koja ima tri i pol godine i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu.