nepotrebne isprike i opravdanja

unsplash.com

Prije nego sam postala mama nikada nisam razmišljala zašto je nečije dijete odjednom počelo plakati, zašto reagira negodovanjem na nepoznate ljudi, zašto trči po hodniku trgovačkog centra, ili zašto je razbacalo nekoliko stvari s police dućana. Nikada nisam razmišljala da su roditelji sigurno napravili nešto pogrešno što je uzrokovalo takvo djetetovo ponašanje. Dapače, bila sam prva koja će reći kako je to sasvim normalna i uobičajena situacija u životu s malim djetetom i smatrala to simpatičnim. Ono što nikako nisam očekivala je da se zbog toga – ispričaju ili opravdaju.

Dana 19. svibnja 2019. u 04:45h kao da mi se sklop u glavi odgovoran za ispričavanje i opravdavanje potpuno, i suprotno mojoj volji, poremetio. Naravno, promijenila se i perspektiva, jer sam taj dan u taj točan sat postala mama. Sada sam ja postala ona koja trči za djetetom u trgovačkom centru, koja za njim posprema stvari na police i smiruje ga kada se rasplače na javnom mjestu.

Ma ona plače jer…

Nervozna je zbog…

Ne radi to inače, ne znam što joj je sad…

Potreba da nekako opravdam njezino ponašanje postala je jača od mene.

Prvi puta u ulozi majke, još uvijek učeći u hodu sve što je potrebno kako bih ispunila novu ulogu u kojoj sam se našla, odnekud nađem vremena da (pretjerano) razmišljam o tome što drugi očekuju od mene. Trebam li se ispričati jer Una počne plakati kada joj se neznanac nadvije nad kolica za vrijeme šetnje i glasnije nego što je vjerojatno potrebno krene govoriti kako je slatka i ostale epitete koje dijete ionako ne razumije? Kako taj neznanac doživljava njeno iznenadno plakanje? Hoće li pomisliti da je u njemu problem? Hoće li misliti da mi je dijete plačljivo? Pišući ovo, ta mi se pitanja čine toliko apsurdna i smiješna, ali tada ih nisam tako doživljavala.

Nekoliko puta nam se dogodila slična situacija u liftu trgovačkog centra. Una u kolicima, ja majka s tek nekoliko mjeseci staža u toj struci, oko nas hrpa ljudi koji ne brinu puno što je žena s dječjim kolicima u liftu jer moraju čim prije stići do željenog kata. Una bi svaki put briznula u plač, a moja reakcija bi svaki put bila ista – ona je još mala, boji se, ljudi su joj nepoznati… Isprika bi ovisila o tome koliko sam kreativna bila u tom trenutku.

 

Sljedeća scena – nas dvije u kafiću, ja ispijam toliko potrebnu kavu i ugodno čavrljam s prijateljicama, Una sjedi na meni i traži da i ona proba pjenicu od Nescafe’-a. Odjednom Una počne plakati, a ja imam osjećaj kao da su sve oči na terasi kafića uprte u nas. I onda kreće: ma ona je malo nervozna jer je gladna/ žedna/ spava joj se/ dosadno joj je.

Ako bi negdje došle uprljane, na blagajni trgovine osjećala sam potrebu da moram teti prodavačici ispričati što nam se putem dogodilo da smo joj se takve pojavile u dućanu.

Ma nismo vam mi ovakve krenule od doma, nego je Una bljucnula/ pokapala se sladoledom/ prolila sokom/ ubaci ispriku po želji.

Što će reći gospođa, vidi nemajka kakvo dijete vodi po svijetu? U stvarnosti, gospođu nije briga za fleke na našim majicama ni koliko je crno pod noktom – naplati nam stvari, skine nas s dnevnog reda i ide dalje.

Premotajmo vrijeme nekoliko mjeseci unaprijed. Una je počela hodati, ili bolje rečeno trčati jer kod nje od prvog dana ništa nije išlo polako, a s tom novom vještinom došle su i nove isprike i opravdanja. Una trči kao muha bez glave, zabija se u ljude, tu i tamo uhvati nekoga za nogavicu hlača ili vrećicu iz dućana (doma je uvijek ona ta koja prva zaviri u vrećice kada dođemo iz kupovine). Ja trčim za njom, vjerojatno isto izgledam kao muha bez glave, i redom se ispričavam. Ne znam uvijek ni zašto, ali valjda se to tako radi. Neka pravila bontona nalažu da se ispričaš ljudima ako uznemiriš njihov osobi prostor, ali jednostavno „Pardon“ bi bilo sasvim dovoljno. Sve ono iza „jer“ je u potpunosti suvišno, sva dodatna objašnjenja nepotrebna su. Oni kojima je potrebno dodatno opravdanje jer je dijete dijete, ti ga ni ne zaslužuju jer ga ionako vjerojatno ne bi ni tada razumjeli.

S vremenom sam se naučila opustiti. Naučila sam da su sva djeca takva, neka plaču više, neka manje, neka su mirnija, neka živahnija, neka vole biti u naručju drugih ljudi, dok neka ipak preferiraju poznata lica.

Ovo su možda nekome potpune gluposti i banalnosti, ali voljela bih da mi je netko prije 16 mjeseci rekao ove stvari:

Ne moraš tražiti izliku za djetetov plač.

Ne moraš objašnjavati svaki djetetov postupak potpunim neznancima.

Ne moraš se opravdavati jer dijete iskazuje nervozu.

Ne moraš se ispričavati jer se dijete ponaša kao dijete.

Lea Klarić
LEA Mama šesnaestomjesečne Une, diplomirala je engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a trenutno radi kao asistent u nastavi djeci s poteškoćama u razvoju. Povremeno piše za lokalni novinski portal. Kolumne piše iz sasvim osobnih ili kako ona to navodi “sebičnih” razloga – znati da nije jedina i da ima još netko tko dijeli njezino mišljenje ili iskustvo.