DIJETE U RAZVODU

U Hrvatskoj svaki peti brak završi razvodom. Razvod je drugi po redu na ljestvici najtraumatičnijih događaja (nakon smrti bliske osobe).

Stajala sam nasred sobe, pogledom usmjerenim na Mrvu koja je spavala ispred mene. Svjetlucala je poput najsjajnije staklene kuglice koju ne želite ispustiti iz ruku jer je najvrjednije što posjedujete. U rukama imate neprocjenjivo blago. Odgovorni ste se za to blago. Ono osjeti svaku vašu emociju, osjeti svaki vaš udah i izdah, vaš pogled, vidi vaš osmijeh ili žalost na licu.

Ta Mrva je zaljubljena u mene. Ja sam njezin svijet. Ovisna je o meni. Živi uz mene.

Važem ljutnju, okrivljavanje, strah, izgubljenost, ostavljenost s jedne strane i neobjašnjivu, duboku, iskrenu ljubav s druge strane. Biram između mržnje i ljubavi.

U našoj kulturi brak je temelj obiteljskog života. Dijete razvod roditelja doživi kao ostavljenost i prestanak ljubavi. Djetetu su mama i tata „uvijek zajedno“. Dijete JE mama i tata. Kada se roditelji razvedu, ono što nastupa kod djeteta su: osjećaj tuge, zabrinutost, strah, pojavljuju se noćne more; dijete je zbunjeno, povrijeđeno, počinje brinuti za roditelje. Odraslija djeca povlače se iz društva, agresivna su i razdražljiva. Naravno, svako dijete je individualno, svaki razvod ima svoju priču i niti jedna situacija ne može se primijeniti na drugu.

No, u podlozi svih teškoća je kronično neslaganje rastavljenih roditelja, stalne svađe i sukobi. Vrlo je teško odvojiti sliku o djetetu od slike o sebi odnosno slike sebe i partnera. Često nam djeca posluže za „liječenje rana“ ili pak kažnjavanje partnera preko djeteta. Često sebe stavljamo u prvi plan umjesto da brinemo o zaštiti djeteta.

Ta sjajna staklena kuglica počinje kliziti iz ruku. U tim trenucima ne vodimo računa o djetetovim emocionalnim potrebama, ne dajemo jasne granice, ne omogućujemo izražavanje emocija i prisiljavamo dijete na zauzimanje nečije strane.

Rastavljeni roditelji najčešće ne žele izaći iz pozicije ostavljene osobe. Na sebe vežu sve što je bivši partner napravio, njegov odlazak i time zapravo sami sebe osuđuju na propast. Mržnja rađa mržnju. A kada mrziš partnera zbog nečega „što je tebi napravio“ zapravo mrziš sebe. Ti si ga odabrao u jednom trenutku života. Ti si odlučio imati dijete s tom osobom. Nekada te ta osoba privukla i bilo vam je prekrasno. Ono što radimo jest da ne čuvamo ta blaga i uspomene već ih bojimo crnilom zbog svoje ljutnje i osjećaja napuštenosti.

Jednom sam rekla da svatko ima pravo izaći iz nekog odnosa. To i dalje mislim. U nekom trenutku osobi nije bilo dobro uz mene. I ta je osoba odlučila otići. Tko sam ja da sudim? Da, napravila je to što je napravila, napustila je obitelj. A ja? Biram hoću li ulagati u naš daljnji odnos ili ću bacati sjekire.

Gledam tu kuglicu. Uhvatila sam ju da ne padne i ne razbije se. Čuvam ju. Čuvam ju od osjećaja napuštenosti, neželjenosti, ne pružam joj osjećaj krivnje i odgovornosti za raspad braka, razgovaram s njom i njegujem ju kroz odobravanje njezinih emocija, razumijem ju i pružam joj podršku. Gradim s njom odnos. Ja sam odgovorna za svoj odnos s njom. Druga osoba je odgovorna za svoj odnos. Roditelj je roditelj. U braku ili izvan braka. Ja sam roditelj. Želim biti dobar roditelj. Želim da dijete voli i mamu i tatu u sebi.

A kako proraditi? Plačite, vičite, udarajte boksačku vreću, izlazite, lumpajte do jutra, družite se s ljudima, uključite se u neku aktivnost, razgovarajte u grupama podrške, potražite psihoterapeuta (topla preporuka). Tako je mnogo toga samo treba odlučiti.

Proradi sve. Isplači. Otpusti. Oboji novim bojama. Živi. Izabrala sam Ljubav.


SARA

31-godišnjakinja s iskustvom braka i razvoda, majka jednogodišnje mrvičaste, nasmijane i otvorene djevojčice. Po zvanju pedagoginja, koja trenutno studira realitetnu terapiju. Iskrena i direktna, nasmijana, znatiželjna, optimistična, uporna i brzopleta (ponekad bih glavu zaboravila da ju ne nosim na ramenima :)). Obožavam filmove i knjige, ležanje u kadi uz čašu vina i glazbu u pozadini, volim svijet koji me okružuje i koji je svakodnevna nepresušna inspiracija za zahvalnost. Uživam u hrani, volim eksperimentirati, istraživati, volim putovati i nomad sam po prirodi. Veliki dio majčinstva odrađujem u vožnjama (jer smo posvuda) tijekom kojih često pojačam glazbu i plešem (nemam pojma što moja kćer misli u tim trenucima :)). Pjevam u zboru i povremeno vježbam Tai chi. Sve što želim to i ostvarim jer kasnije mogu reći da ne žalim što nešto nisam poduzela 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.