Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan gost, ali što da se radi… 😉
Intenzivna inspiracija i kreativnost dolaze iz autentičnosti i slobode. To sam naučila na teži način. Kad je započela moja priča s Angelsom, pokušavala sam biti autentična, ali danas vidim koliko je tu bilo utjecaja drugih. Obzirom na moja prethodna iskustva u poslu, nekako sam se prejako trudila da ne budem kao „one koje su mene povrijedile“, da budem „drugačija od drugih“ i s druge strane, da tržištu dam ono što tržištu treba, kako to u biznisu već i biva.
No kroz neka lijepa i kroz neka bolna iskustva, iskristalizirala sam se napokon Ja. Rodila sam se ponovno. Nije to došlo s nekom mojom namjerom nego s dubokim radom na sebi koji se pak opet nije dogodio zato da ja postanem autentična na van nego zato jer sam osjećala da ono što mislim, ono što osjećam i ono što činim i govorim nije u sto postotnom skladu. Danas znam i osjećam da biti ranjiva pred drugima ne znači dijeliti svoja iskustva samo nakon što su se dogodila i ja sam iz njih izrasla jača, dijeliti talent tek nakon što sam ga dobro istesala, pisati tek nakon što sam sedam puta ispravila svoje misli i pokazivati javno samo sebe u najboljem svijetlu. Ne, to nije ranjivost. Pokazivati samo najbolje od sebe – to znači biti u egu. Gledajte me, bila sam na dnu i sad sam na vrhu, i sad ću vam reći kako da u tome uspijete. To je okej. Ali ja želim gledati i slušati i čitati nešto drugo. Želim vidjeti cijelu tebe. Kako se nosiš sa svojom neprilagođenošću? Što činiš sa svojom tugom i frustracijom? Kako uvijek ispočetka, u trenutku kaosa, pronalaziš mir? To je za mene autentičnost. Jer, budimo iskreni, ne postoji fiks rješenje. Nema metode, filozofije ili čudotvornog napitka koji će ti pokazati kako da budeš uvijek super. Nitko nije uvijek super. Ali postoje ljudi koji su uvijek okej. I onda kad nisu. TO je za mene to. To je mir.
Taj mir, ta autentičnost, ta sloboda, stvara se u nama. I kad pokrenemo sokove u sebi, kad osjetimo da smo žive iznutra, čak i kad smo umorne ili nam je svega dosta, to je onaj porod o kojem pričam. Ženina je zdjelica moćna kad je slobodna. Ona je žarište života, ona jest sam život. Kad je pokreneš, kad ju osjetiš, kad si u njoj i s njom slobodna, onda pokreneš sve sokove u sebi – seksualne, kreativne, nepogrešive, slobodne. Žene rađaju novi život i taj se život stvara u području zdjelice. I kad kažem rađaju, uopće ne mislim samo na djecu. Jer to bi značilo da samo one koje mogu ili koje odaberu roditi mogu ostvariti sebe. A to je notorna glupost. Svaki projekt, svaka ideja, svaki tekst, slika, pjesma, svirka, sve je to rađanje nečega. I kad je žena živa iznutra, kad je zdjelica otvorena i slobodna, nema kraja porodima. Rađa se njena autentičnost. Rađaju se njeni talenti. Rađaju se darovi svijetu. Rađaju se poslovi i projekti. Rađaju se djeca.
Zdjelica je moćna. I ako vrtiš glavom dok ovo čitaš i ne vjeruješ u to što pričam, ne znači da si u krivu, ili da sam ja u krivu. To samo znači da nisi osjetila ovo o čemu pričam. Sočnost i slobodu svoje seksualnosti. Pravo i prostor da budeš ono tko jesi – i previše luda i previše emotivna i previše mirna i divlja, i previše zahtjevna i premalo „ženica“, a previše neukrotiva, neobuzdana, histerična, blesava, luckasta žena. Jer kad si tu slobodna onda ne rađaš samo djecu, vjeruj mi. Čak i ako ih rodiš desetero i ostaneš doma da brineš o njima, tu nije kraj tvojim porodima. Rodit ćeš fenomenalan ručak, rodit ćeš genijalne ideje za kreativne aktivnosti, rodit ćeš zanimljiv odgoj, rodit ćeš školske projekte. Nije svaki projekt, talent ili ideja stvorena da donosi novac. Neki su tu da ostave trag na ljudima oko tebe i na svijetu koji ostavljaš iza sebe. Ma koliko se malenima činili.
Otkad sam osjetila slobodu u svom srcu i svojoj zdjelici i otkad sam počela promatrati sebe iznutra bez osude, predrasuda i slike u koju sam sebe nastojala uklopiti, počela sam rađati svaki dan. Voljela bih da ti porodi nose malo više para, voljela bih da sam sigurnija u ono što rodim, voljela bih da sam sigurnija u sebe, u ono što radim, da osjećam istinsko duboko i neporecivo samopouzdanje. Ali to nije tako. I baš kao što dijete u trbuhu ne čeka da ti budeš spremna, ne čeka da imaš dovoljno novaca ili da osjetiš sigurnost u svoje majčinstvo, tako ni sve drugo što se roditi treba ne čeka. Koliko sam stvari samo napravila (rodila) a da za njih nisam bila spremna. Ma iskreno, još uvijek za neke nisam spremna. To znači živjeti autentičnu sebe, živjeti iz zdjelice, živjeti ranjivost, živjeti, a ne samo disati.
Rodila sam ja i dijete. Iako nisam bila spremna. Ma još nisam spremna. I rađam sebe kao majku svaki dan ispočetka. Trudim se biti bolja. Iako nisam spremna. Gledati svoje greške i mane ravno u oči i sa spremnošću da im kažem – ok, i vi ste ja. Zavikati na svoje dijete, pa se ponovno roditi kao mirna mama. Tipkati na telefon i biti u svojim mislima umjesto da se prisutno igram s njim u jednom trenutku, i roditi se kao prisutna mama već u slijedećem.
Rodila sam i svoj Angels. Nespremna. Izgubljena. Umorna. Nije me čekalo da budem spremna jer da sam čekala, još ne bi bio ovdje, sigurna sam. Prije osam godina rodila se moja želja da budim strast u svojim ženama i od tada tinja, gori u meni, pecka me i gura dalje. Da rodim neki tekst. Da rodim novu plejlistu. Da rodim neki video. Proizvod. Radionicu. I ne, nikad još nisam nešto stvorila, a da sam bila potpuno spremna za taj porod. Kao i u majčinstvu. Rodiš, čitaš, učiš, fulaš, priznaš si grešku, pa opet ispočetka.
Sve smo mi trudnice i sve smo mi sposobne za porod. Na nama je da se pokrenemo. Da osjetimo živost u svom umu, duhu, emocijama, ali i u tijelu. Da budemo spremne da nas zovu divljima – histeričnima, ludim babama kad smo povezane jedna s drugom, neobuzdanima kad tražimo svoje i sebičnima kad smo to spremne uzeti. Hajde, trudnice, rodi to. Rodi jer nemaš izbora. Budi to što jesi. I rađaj novu sebe kad god to poželiš. Možeš ti to.
Više informacija za radionicu Ženski krug podrške – Junakinja u meni pronađite ovdje.
IVKA @ivkas_passion
Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.
Blog: Ivka Armanda Todorović
