BIT ĆE LAKŠE, OBEĆAVAM

Morana i ja završile smo s tjednim šopingom i prolazimo kraj nekog velikog (skupog) Volva. I tu moje dijete konstatira kako nam treba veliki auto. Jer ovom se samom zatvara gepek, zašto se nama ne zatvara gepek?! (Ne znam ni ja, srećo, zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?!) I dok joj ja objašnjavam da ćemo imati i mi veliki auto (nekad) i da će onda mama lakše zatvoriti gepek (tko uopće kaže prtljažnik, ikad?!), ona se sama uspela u sjedalicu, namjestila, provukla ruke i ja sam samo učinila zadnji ‘klik’. 

I kao flashback mi se u tom trenu vrate one prvi dani, još k tome zimski, kada ju nisam znala ni držati kako spada, a onda ju još takvu zabundanu vuknjarila u onom teškom jajetu, navlačila pojas, izvlačila iz auta, slagala prevelika, preteška, nepotrebna kolica jednom rukom, sve dok je ispod sedam slojeva odjeće izbijao znoj i pekli me šavovi na stomaku. Mislila sam da nikada neće biti lakše.

Sjetila sam se svih onih uspavljivanja na rukama, hodanja po šest, sedam kilometara u krug, u stanu, plešući, skačući, cupkajući, ljuljajući se, samo da ju zabavim, samo da ju uspavam. Bol u leđima od nespretnog dojenja ostala je negdje u memoriji, ali mislim da se ne može objasniti nikome tko ju nije iskusio. I ona stalna noćna buđenja, podoji, tuširanja u 2 minute, isprobavanje kašica, bacanje ručkova, grčevi i šize i potreba da te se ostavi samu samo na 15 minuta, u tišini, bez potrebe za kontaktom. 

Sve to mi se vratilo u djeliću sekunde jer sam čudno postala svjesna toga koliko nam zaista postaje lakše! I nekako sam imala potrebu trčati po parkiralištu govoriti to svakoj mami s malom bebom. Mislim, kaže se to nama, kada su mali. Ali ne kaže nam se zapravo! Ne onako da im vjerujemo. Jer gledam – moje dijete je jutros sjedilo na podu dobrih 5 minuta, ali je sama zakopčala svoje ‘komplicirane’ sandale. Ja sam stajala u kuhinji i srkala kavu. I bila ponosna više od nje, koja se cerila puna sebe i osjećaja velikog postignuća. I apsolutno je u pravu! To je ogromno postignuće i za nju i za mene i za našu cijelu obitelj! Jer ona postaje samostalna! Ona sama zakopčava svoje sandale, a ja ne moram raditi krug natrag kolicima jer smo putem izgubili cipelu.

Svaki korak naprijed, ma koliko se minoran činio, dovodi do veće slike – kada zaista uživanje s njima postaje sve intenzivnije, a život sve lakši. Naravno da ne volimo što nam vrijeme curi, ali to nije uvijek loše. S njima to znači da možda nismo stalno sljepljeni, ali oni su toliko aktivniji, privrženiji i ostvarujemo pravu duboku konekciju. Onu kojih će se i oni sjećati jer više nisu toliko mali! Zato treba cijeniti svaki korak naprijed. Svaka noćna suha pelena znači da ćete uskoro živjeti bez pelena! Svaki stabilniji korak znači da ćete uskoro sjediti i nadgledati dok oni trče okolo. Svaka asistencija pri oblačenju znači da će si uskoro sami birati odjeću i oblačiti se. I ostaviti vam nered u ormaru, ali nećemo sada cjepidlačiti. 

I ja, zaista, imam osjećaj da nisam vjerovala da će nam biti lakše, na ovaj način na koji je. Naravno, ima to i negativnih posljedica – po moju liniju na primjer. Ali zaista je svaki njihov korak velik korak za sve nas. Oblačenje, hranjenje, presvlačenje, kupanje, vozanje, kopčanje u sjedalice. Sve će to poprimiti jednostavniju verziju s godinama. Onu koja nije više ‘posao’ za vas, a ‘gnjavaža’ za njih. Onu koja je sada timski rad za oboje. 

I sada se sjećam osjećaja euforije kada sam shvatila da prvi put ne moram nositi onu ogromnu pelensku torbu! Majko mila, pa taj osjećaj slobode ne zna nitko tko nije nosao tu odvratnu torbetinu sa sobom dvije godine svakog trenutka svog života! Torbu u kojoj mi se nalazi pola kuće, a uvijek nekako nešto fali. U kojoj se istresu smokići, prospe kašica, zaboravi prljava pelena, izgubi duda i postane sastavni dio vašeg tijela. Ona koja vas preteže na jednu stranu i čije kopče uvijek zapinju kad ih skidate s kolica. Ona bez koje niste mogli živjeti, a mrzili ste ju. 

Tako da, kada se upetljate u sjedalicu, priklještenih leđa u neprirodnom luku, zaglavljene glave ispred vrištućeg djeteta, proklinjući i mali auto i proklete pojaseve s pet točaka, i godišnje doba u kojem se nalazite – sjetite se da ćete uskoro morati učiniti samo ‘klik’. I pojačati muziku na radiju dok zajedno pjevate u glas. 

Osim ako ste blesavi kao ja pa razmišljate da prođete još jednom sve – ispočetka! 


MAJA @maja_marich

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Što za tebe znači biti majka? Znači otovoriti se potpuno nečemu, nekome i prepustiti se. Znači biti u potpunosti odgovoran za drugi život, dok je tvoj prepušten u njihove ruke. Sreća kakva je nemjerljiva u životu prije ove ere.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Sve što si mislila da znaš o sebi, ne znaš. Sve što si mislila da ne možeš, možeš. I nemaj straha, ovo je najbolje odluka koju si donijela u životu.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Kompaktna.

2 thoughts on “BIT ĆE LAKŠE, OBEĆAVAM

  1. Čitajući, isprva me preplavio osjećaj oduševljenja, pa tako i moja trogodišnjakinja postaje samostalna. Onda sam se sjetila da sam u bolnici s novorođenčetom, bratom trogodišnjakinje, koje ima žuticu i urinarnu infekciju. I sad sve ispočetka! 🙂

  2. Svaki put kad bi osjetili da je mrvu lakse, krenili bi ispocetka 😄…nedavno sam samo s najstarijom isla u trgovinu i nisam mogla vjerovati kako je to sad nekomplicirano- strpljiva, pomaze, dogovaramo se. Samo sto od mladjih hahara rijetko uspijevam uzivati u tome…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.