KUPOVINA – REZULTAT STVARNE POTREBE ILI OSJEĆAJA?
Poznato je kako smo slabi na djecu općenito, vlastitu posebno, a to ponajviše dolazi do izražaja kada su novac i kupovina u pitanju. Često vođeni emocijama i ne uvijek nužno objektivnim razlozima, kupit ćemo nešto zbog čega će naše dijete u tom trenutku biti veselije ili se mi roditelji bolje osjećati jer smo mu to pružili. Proizvođači, trgovci, marketeri, mediji… vrlo dobro to znaju i stvaraju čitav niz proizvoda, poticaja, trendova… kako bismo se i mi i djeca „bolje osjećali“. Slobodno možemo reći da često ne kupujemo stvari ili usluge – već osjećaj. Naravno da i sama kao žena, roditelj i kupac upadam u tu zamku. Štoviše, katkad namjerno i sa zadovoljstvom.
No, jesmo li zapravo svjesni koliko vlastitim primjerom utječemo na razmišljanje o kupovini i novcu kod naše djece?
SITUACIJA KOJA MI JE OTVORILA OČI
Ispočetka nisam bila sigurna koje je pravo vrijeme za edukaciju djeteta o temi novca. Smatrala sam kako ćemo do toga doći u hodu i o tome učiti na živom primjeru tijekom zajedničkih odlazaka u trgovinu. Ivan je dijete sa realnim očekivanjima, nije se nikada bacao po podu ili vrištao kada nešto nismo kupili (kuc, kuc, kuc) i dobro je prihvaćao pojašnjenje zašto nešto ne možemo kupiti.
I taman kada sam mislila da je ova tema uspješno savladana, dijete je jednom prilikom i samo upalo u zamku poticaja u trgovini. Poželjelo je upravo ogroman komplet Lego kocaka sa vrha police. Sama lokacija paketa, značila je jedno – četveroznamenkastu cijenu (ne ubrajajući decimale). Sigurnim tonom i ovog sam mu puta objasnila kako trenutno nismo u mogućnosti to kupiti, no njegova je volja bila prejaka i nije popustio. Oči su mu se ispunile suzama i tiho je progovorio: „Mama, ne trebamo novce, možemo samo potpisati papirić na blagajni kao i svaki put“. Tu sam zapravo shvatila kako je moje olako shvaćanje ove teme urodilo pogrešnim rezultatom. On je bio premali za pojam elektroničkog novca i bezgotovinskog plaćanja te, naravno, nije mogao steći dojam o ograničenoj količini novca. Uzalud mi objašnjavanje o ograničenom budžetu, ako ga on fizički ne vidi.
KASICA KAO SPAS
Od tada je naša (ranije ne tako ozbiljno shvaćena) kasica postala naš najbolji prijatelj i alat prilikom učenja o novcu i raspodjeli kućnog budžeta. Iz jednostavnosti koristimo dvije kasice: jednu za štednju, a drugu za potrošnju i darivanja. Novac koji dijete dobije ili marljivim radom zaradi od nas kao nagradu, ubacuje se u kasice. Jedan dio za štednju i drugi dio za potrošnju kojoj uvijek odredimo svrhu (najčešće je to igračka, putovanje i sl.). Gledajući kako se kasica puni, dijete dobiva predodžbu o ograničenosti količine novca, vremenu koje je potrebno za dolazak do cilja, uči strpljenju i važnosti odluke kako i kada će jednom prikupljeni novac potrošiti. Ujedno sagledava i važnost vlastitog doprinosa u budžetu te postaje zadovoljno i ponosno na svoj rad i trud.
Unatoč modernoj tehnologiji i svim mogućnostima i prednostima koje ona nudi odraslima, kasica je idealan alat za dječje shvaćanje pojma novca, raspodjele budžeta, svrhe štednje, postavljanje ciljeva i odgađanja vremena kupovine te uči svjesnoj kupovini. Čak i kada odlučimo podleći emocijama i ukoliko je to namjena našoj kasici, nikada se neće dogoditi da potrošimo nešto slučajno, previše ili unaprijed. I ne služi samo djeci. Dapače, i mi odrasli itekako mnogo možemo naučiti od nje.
IRENA
