izradite jesenski taktilni plakat za najmlađe

Jesen je poslije proljeća moje omiljeno godišnje doba, vrijeme kada se probude sva osjetila i kada je motivacija na visokom nivou. Mene je izrađivanje različitih projekata uvijek veselilo, a pogotovo otkad sam krenula studirati predškolski odgoj i postala majka. Prije nego vam predstavim naš plakat, željela bih reći da nije planiran. Impulzivno sam otišla kupiti hamer, a navečer tražila po stanu što bi se dobro uklopilo. Nisam tip koji visi na Pinterestu, nemam ni korisnički račun, a većinu toga što izradim gledam da je dostupno u kući ili prirodi. Nekada se nešto kupuje, to je normalno, ali ljepši je osjećaj iskoristiti i reciklirati. Velika napomena je da ne morate imati materijal koji sam ja koristila, možete raditi ono što se vama sviđa i sa čime raspolažete. Za jesenske plodove predlažem…

biti roditelj 2020.

Od trenutka kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali…

zamisli da ti dijete umre

Zamisli da ti dijete umre. Zamisli da si trudna nekoliko mjeseci i počneš krvariti, ovo nije trebalo da se dogodi, zašto se događa baš tebi? Zamisli da si imala pet pobačaja i ulaziš u 6. trudnoću gotovo sigurna da ćeš i ovu izgubiti. Zamisli da si u prvom tromjesečju i da u sasvim normalnom danu dobiješ bolove u trbuhu, i u toaletu porodiš mali svežanj tkiva i krvi. U blizini nema nikoga osim tvojeg vriska i bolova. Zamisli da ti doktori kažu da je tvoj fetus opasan po tvoj život i da ga moraju ubiti kako bi te spasili. Ti, ne razumijevajući o čemu se radi, govoriš da bi radije umrla nego ubila svoju bebu, ali ne uspijevaš izgovoriti sve jer te već uspavljuju na operacijskom stolu. Zamisli da moraš…

razmazit ćeš djecu

Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljanju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i…

sjećaš li se tko si bila kad nisi bila – mama?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu. Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio…

u skupini mog djeteta je dijete s posebnim potrebama! što sada!?

Inkluzivne odgojno-obrazovne skupine danas su nešto uobičajeno. Ako si mama koja je dobila informaciju kako u njezinu grupu ide i dijete s nekom posebnom potrebom, posebice mentalnom, sigurno si imala sto pitanja. Najčešća pitanja mama jesu „Kako objasniti svom djetetu, a da može razumjeti?“ ili „Kako da objasnim svom djetetu zašto ga dijete s posebnim potrebama tuče/grize?“. Kao prvo, odmah moram reći da se ne treba zabrinjavati jer odgajatelji ovdje imaju najvažniju ulogu. Oni su ti koji razgovaraju s djecom o tome kako smo svi različiti i kako neki ljudi imaju neke posebne potrebe i karakteristike. Također, mogu pronaći slikovnice u kojima su fotografije djece s posebnim potrebama koje su vidljive. To može biti dijete u invalidskim kolicima, dijete s protezom, dijete s cerebralnom paralizom, dijete s Down sindromom i…

projekt zakOČI – Take a brake!

Djeca su najugroženija skupina u prometu, i kao pješaci i kao putnici u vozilima svojih roditelja. Zajedničkim angažmanom volonterki i prometnih stručnjaka nastao je projekt Take a brake! (zakOČI) koji provodi udruga Roditelji u akciji – Roda u partnerstvu s Carecross iz Švicarske, Sveučilištem Sjever, općinom Bale i gradovima Koprivnica i Zaprešić. Razgovarali smo sa doc. dr.sc. Predragom Brlekom pročelnikom Odsjeka logistike i mobilnosti Sveučilišnog centra Koprivnica Sveučilišta Sjever koji od strane Sveučilišta vodi projekt Zakoči. Recite nam nešto više o projektu. Udruga Roda – Roditelji u akciji tijekom niza godina rada na programu Sigurno u autosjedalici s fokusom na djecu putnike dobivala je pitanja roditelja i o drugim aspektima sigurnosti djece u prometu. Volonterke su radeći na terenu uvidjele izazove s kojima se suočavaju i roditelji i djeca te…

kako organizirati dječji rođendan kod kuće?

Nova vremena, nove situacije, nove glavobolje za mame. Organizacija rođendana kod kuće je uvijek bio izazovan projekt jer je prisutno više strana čije ideje i želje treba zadovoljiti. Roditelji djeci žele prirediti zabavnu rođendansku proslavu, ali uz organizaciju koja im ne oduzima puno vremena, rekvizitima koje je nakon proslave lako pospremiti, i ako je moguće, da rođendan prođe bez materijalne štete. S druge stane, djeca žele…sve! Oni žele balone, super junake, da se osjećaju kao u dvorcu, tortu, puno prijatelja, puno skakanja, puno nepodopština i ono najvažnije – puno smijeha i zabave. Budući da mi rođendane organiziramo kod kuće (doduše, još uvijek u obiteljskom krugu, ali to ne znači manje pripreme, niti da ćemo u budućnosti izbjeći punu dnevnu sobu razigrane djece), u pomoć sam pozvala Anamariju s Instagram profila…

kako izbjeći kaos kada dobijete bebu

„Organizacija je pola posla.“ Ovo je izraz od kojeg se većini, umornih mama, diže kosa na glavi. Ali, moramo biti iskrene i reći kako zaista u tome ima istine. Kako si olakšati početke s malom bebom, kako iskoristiti prostor što bolje, a da je prozračan, da ne uzrokuje nervozu od previše stvari? Ivana Šušković podijelila je s nama par trikova kako organizirati prematalicu i izbjeći bespotrebno zatrpavanje proizvodima za bebe, a samim time, kako olakšati prve dane s malom bebom. Za one koje ne znaju, Ivana je supermama Luke i Dunje, hrvatska Marie Kondo, a za one kojima je potrebno više reći, Ivana pod imenom @idemo_redom pomaže u organizaciji doma i na taj način ujedno pomaže kako da raščistimo svoj životni prostor, a na taj način i sam svoj život….

želim živjeti punim plućima svoj novi život bez bombe u glavi

Skoro duge dvije godine nisam mirno spavala. U mojoj podsvijesti je stalno bila misao da aneurizma može puknuti, a da ću ja odmah umrijeti ili imati posljedice na mozgu. Ja sam s tom činjenicom živjela. Iskreno, nekada jako teško. Nekada sam, od silnih obaveza oko troje djece, na trenutke zaboravljala na sve to, ali je uvijek taj strah bio prisutan. Koliko sam se puta upitala :” Što ako aneurizma pukne, a ja sama s dječicom?” Moj život je bio strepnja od smrti skoro svaki dan. U tom periodu iznijela sam savršenu trudnoću i rodila savršenu kćerku – moju Doriu. Pola godine poslije, točnije za moj dvadeset deveti rođendan, počela je terapija lijekovima kao priprema za operaciju. Lijekove nikada ne pijem, ne volim ih, ali ovaj put nisam imala izbora. Znala…