kako se vratiti sebi nakon porodiljnog i društvene izolacije

Nedugo nakon što sam rodila, na društvenim mrežama naišla sam na zanimljivu anketu. Pitanje je glasilo: „Što vam je najteže palo u trudnoći i majčinstvu?“ Od svih ponuđenih odgovora jedan mi je odmah zapeo za oko. Nešto o čemu prije nisam ni razmišljala. Uvijek kada sam čitala o trudnoći i majčinstvu, govorilo se u većini slučajeve o problemima u trudnoći, iskustvu poroda i dojenju. Moj odgovor na anketu bio je – društvena izolacija. Nakon odrađivanja staža, porodiljni mi je počeo u šestom mjesecu trudnoće jer tada nije imalo smisla tražiti posao u školstvu. To znači da sam u trenutku kada je kćer krenula u jaslice, a ja na posao bila dvadeset mjeseci kod kuće. Kroz komunikaciju s drugim mamama saznala sam da ima i onih koje su doma puno dulje,…

biti roditelj 2020.

Od trenutka kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali…

sjećaš li se tko si bila kad nisi bila – mama?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu. Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio…

nepotrebne isprike i opravdanja

Prije nego sam postala mama nikada nisam razmišljala zašto je nečije dijete odjednom počelo plakati, zašto reagira negodovanjem na nepoznate ljudi, zašto trči po hodniku trgovačkog centra, ili zašto je razbacalo nekoliko stvari s police dućana. Nikada nisam razmišljala da su roditelji sigurno napravili nešto pogrešno što je uzrokovalo takvo djetetovo ponašanje. Dapače, bila sam prva koja će reći kako je to sasvim normalna i uobičajena situacija u životu s malim djetetom i smatrala to simpatičnim. Ono što nikako nisam očekivala je da se zbog toga – ispričaju ili opravdaju. Dana 19. svibnja 2019. u 04:45h kao da mi se sklop u glavi odgovoran za ispričavanje i opravdavanje potpuno, i suprotno mojoj volji, poremetio. Naravno, promijenila se i perspektiva, jer sam taj dan u taj točan sat postala mama. Sada…

kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

kome se požaliti?

Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti? Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama? Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam. Znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa? Znači li to da mi svi dani moraju biti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove kroz koje jedna mama prođe tijekom dana? Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i…

samo mama!?

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata,…

gdje je nestala prosječna mama?

Nekako se današnje vrijeme dijeli na natjecanje u krajnostima. Kad je u majčinstvu riječ, na one koje su bogom dane supermame. One savršene. Koje u parkiću nose igračaka dovoljno za cijeli kvart, koje uvijek uza se imaju pripremljenu opremu za pijesak (znatiželje samo, jel’ uvijek to nosite na kolicima ili što? U mom slučaju, kad to ponesem mali neće ni blizu parka s pješčanikom kao da ga svi vrazi otamo tjeraju. A kad ne ponesem, to je jedino mjesto na koje hoće ići i onda sam ja jedina čije dijete dođe bez kante i glupih grabljica dok izgledam jednako jadno dok mu skidam poklopce od bočice da ima i on u što umetati, a rukama glumi bager i usput pjeva Excavator song, jer eto, njemu ipak ne treba oprema. On…

tko od vas nije superjunak?

Nakon što sam već četiri godine roditelj, često imam jedan osjećaj. Javlja se prilikom čitanja portala, gledanja Instagrama ili posjećivanja grupa za podršku dojenju, bebonošenju ili prodaju dječje opreme. Taj me osjećaj prođe od glave do pete, ali ostaje ispod radara pa sam ga postala svjesna tek nedavno. Tko bi mi zamjerio? Prve dvije godine sam se trudila preživjeti. Imala sam osjećaj kao da mi je netko dao da vozim helikopter pun ranjenika nakon tjedan dana prisilnog rada na Golom otoku i 48 sati budnosti. Takva jadna još sam si nabijala osjećaj krivnje kad bih čitala o tome kako bih nešto trebala raditi bolje. I bez raznih uputa sam si svakih sat vremena pronalazila strašne pogreške. Bilo je zaista grozno pa sam išla i na savjetovanja terapeutici. Tada mi je…

svako dijete može naučiti spavati (ili kako je sika izašla iz raja)

Može li Hartmutu Morgenrothu i Annetteo Kast-Zahn?! Uistinu?! Cijelu noć?! Jer ako može, ja ću vam podići spomenik veličine Kule babilonske, Burja khalifa i Taipeija zajedno. S obzirom da se s nespavanjem bebe borimo od njezina rođenja (pa i u trbuhu je Mica imala noćne ludorije i nije dala spavati), naučiti ju prospavati barem dio noći zvučalo je kao rješenje za naš (zasad) najveći problem u kući. Neispavana beba, neispavana majka na ivici strpljenja, smanjene energije koja nema snage za igru i ono najljepše s bebom. Zapravo, naš problem nije nespavanje nego česta buđenja koja prekidaju san, a nisam od onih sretnica koje samo turnu bebi siku u usta ili ušuškaju čedo i svi mirno nastave spavati. Ja se, nažalost, razbudim pa mi treba čitava vječnost da se opet uljuljam…