Skoro duge dvije godine nisam mirno spavala. U mojoj podsvijesti je stalno bila misao da aneurizma može puknuti, a da ću ja odmah umrijeti ili imati posljedice na mozgu. Ja sam s tom činjenicom živjela. Iskreno, nekada jako teško. Nekada sam, od silnih obaveza oko troje djece, na trenutke zaboravljala na sve to, ali je uvijek taj strah bio prisutan. Koliko sam se puta upitala :” Što ako aneurizma pukne, a ja sama s dječicom?” Moj život je bio strepnja od smrti skoro svaki dan. U tom periodu iznijela sam savršenu trudnoću i rodila savršenu kćerku – moju Doriu. Pola godine poslije, točnije za moj dvadeset deveti rođendan, počela je terapija lijekovima kao priprema za operaciju. Lijekove nikada ne pijem, ne volim ih, ali ovaj put nisam imala izbora. Znala…
