čini li nas roditeljstvo siromašnijima?

Teška tema. Naravno da ne mislim siromašnijima u duhovnom smislu jer to ne može biti istina. Ma koliko teško bilo i koliko umorni i neispavani bili, ta mala klupka našeg DNK jednostavno daju neki osjećaj ispunjenja i sreće. Neka nova briga za koju dosad nismo znali da postoji, postala je sastavni dio našeg života, ali nije to ona paralizirajuća briga. To je jednostavno svijest o tome da još netko u životu ovisi o nama, nismo više samožive jedinke. Mene je dosta pogodilo i osjetio sam tu promjenu unutar nekoliko sati nakon što se Noa rodio. Osjetio sam da mi život više nikada neće biti isti i da je to ok, dolazi neki novi “level”. Ena i ja smo još poseban slučaj. Kao što znate, unutar tri mjeseca od rođenja Noe,…

razmazit ćeš djecu

Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljanju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to. No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i…

smije li roditeljstvo biti teško?

Smije li roditeljstvo biti teško? Smije li brak (zbog dolaska djece) biti težak? Smije li se to sve reći naglas? A zapisati negdje? Ne, ne žalim se! Da! Sam sam si ih radio. Da, nitko me nije tjerao da se vjenčam s Enom kad je ostala trudna. Ovo ljeto me zbilja izmorilo više nego ikad išta do sada. Svako putovanje je borba, izlazak iz kuće borba, ulazak u stan borba, mijenjanje pelene borba, pranje kose djeci… Svjetski rat! Opet ponavljam, ne žalim se, samo moram to sve napisati na jednom mjestu da bih zadržao koliko toliko zdravi razum. Sretan sam čovjek! Zbilja jesam. Imam predivnu (kao osobu a i fizički) i mladu (aha! tu se malo hvalim) partnericu. Dvojicu preslatkih i živahnih sinova te trećeg na putu. Dobar posao, prosječnu…

čarobna jutra…s djecom

Općenito u životu je najgore imati očekivanja, očekivanja očekivano vode u nezadovoljstvo. Rijetko kad stvari ispadnu onako kako ste planirali. Mogućnost da stvari krenu neplaniranim putem eksponencijalno se povećava sa svakim novim članom obitelji. Da to potkrijepim primjerom: jednostavan plan – probuditi se i otići do dućana. Bez djece: probudiš se, opereš zube (ljudi, čuvajte zube), odjeneš se i kreneš! S malim djetetom (primjer kad si sam i s jednim djetetom): ako imaš sreće, ti si se prvi probudio, a nisi bio probuđen u doba kad dućani još ne rade i čak i pijetao spava. Dižeš se iz kreveta, brzinski ideš na wc, bacaš pogled u sobu, opereš ruke, bacaš pogled u sobu, umiješ lice, bacaš pogled u sobu i tako dalje, shvatili ste poantu. Vaš anđeo je baš danas…

postao sam tata!

Dragi ljudi, moram vam biti iskren. Dok ovo pišem sjedim na wc-u. Da, znam, previše informacija ali vjerujem u to da treba biti iskren sa svojim prijateljima, obitelji i najvažnije, sa samim sobom. Želim vam ispričati kako mi se život pred malo manje od dvije godine okrenuo naglavačke. Doslovno naglavačke! Postao sam tata! Ja! Baš ja! T a t a ! U trideset i trećoj godini! Zastrašujuće! Naravno da sam kao muškarac koji ima životnog iskustva iza sebe odlučio otići sa suprugom na porod. Nikad u životu nisam napravio veću pogrešku za svoj napuhani muški ego. Ma kakva ravnopravnost spolova! Pa žene su ZVIJERI, vjerujte mi Z V I J E R I ! Da mi moramo roditi, ljudski rod bi odavno izumro (neš’ je… bez kondoma!) ili smislio neki…