pa ti si znala što te čeka!

unsplash. com

Postoje one klasične, tradicionalne obitelji koje čine roditelji i djeca. One kojima svi težimo. Postoje i razne varijacije, koje uključuju jednog roditelja s djecom, supružnike bez djece sve do onih „modernijih“ obitelji kod kojih je jedan partner već bio u braku/vezi pa ima i dijete. A postojimo i MI.

Pod mi mislim na svog supruga i mene, njegove dvije kćeri iz prvog braka, moju kćer iz prvog braka te naše dvoje djece… Toliko smo moderni da u hrvatskom rječniku niti ne postoji adekvatan naziv za naš „tip“ obitelji!

Šalu na stranu.

Razvod je ozbiljna i teška stvar. Razvod s djecom još teža. Pretpostavljate onda da ni upuštanje u vezu kada već imate djecu nije baš najjednostavnije. U startu preskačete onu fazu dečko-cura i prelazite na obiteljski dio. Sve one čari koje klasična veza ima, vaša nema i s time se čovjek teško miri i nosi. Nije da ne želite, nego jednostavno ne možete jer već imate djecu. Jer u vezu ulazite kao odrasli ljudi koji su vrlo često već zaposleni, a nakon posla tu su djeca. A djeca su uvijek prioritet. Svakom roditelju. I onaj razumni dio vas to i zna jer je i sam roditelj, ali onaj emocionalni, zaljubljeni dio želi svog partnera. I već u startu imate problem.

Kao u svakoj bajci, a što je svaka ljubav na početku nego bajka, baš kao i u prosječnom američkom filmu, start je uvijek divan. Tu su upoznavanja i kratka druženja s djecom, posjete igralištima, šetnje gradom, odlasci na sladoled…sve ono zabavno kako bi se reklo. Sve je lako, lijepo, obojano ružičasto i to je ono što vam daje snage za dalje, što vas uvjeri da vi možete prihvatiti „tuđu“ djecu i brinuti se za njih kao svoju. To je onaj period kad nasjednete i zbog ljubavi prema muškarcu ne vidite jasno stvar u cijelosti.

Zbog ljubavi vrlo često zaboravite preispitati sebe i uvjeriti se da ste uistinu spremni čitav život biti „drugi“, jer ponavljam, djeca su prva.

I onda ako ljubav cvjeta, odlučiš useliti skupa, dječicu smjestiti u zajedničku sobu da se povežu, upoznaju, postanu prijateljice… Kada gledam ovako unatrag, vidim kako sam sav fokus stavila na to kako će moja kći upoznati i prihvatiti mog supruga i njegovu djecu, a nisam ni trenutak razmišljala kako ću JA sve to hendlati. Jer ja ću „lako“…

Ja sam osoba koja voli djecu. Nikada mi nije bilo teško pričuvati djecu svojih prijatelja ili rodbine. Ali ovo nije situacija u kojoj se ti poigraš malo s nečijom djecom i vratiš ih natrag roditeljima. Ovo su dvoje djece koje ne poznaješ, a trebaš se skrbiti za njih kao da su tvoja. Na početku je naš suživot krenuo dobro, ali jako brzo sam na svojoj kćeri primijetila promjene. Iako je bila jedinica, nikada nije bila ljubomorna niti imala ispade ili slično. Sva je moja pažnja bila usmjerena isključivo na nju, što se naravno promijenilo kada sam uselila sa suprugom. Sada je tu, svakih par dana bilo još dvoje djece koje su sve to skupa jako dobro prihvatile. Obje su bile dosta otvorene prema meni, a mojoj se kćeri to nikako nije svidjelo. Kad god bi vidjela da jedna od njih nešto hoće, ona bi odjednom nešto trebala ili bi samo bez upozorenja, krenula plakati. Neko vrijeme sam to njeno ponašanje pokušala ignorirati, pravila se da je sve ok, njoj uporno ponavljala da sam ja samo njezina mama i da njih dvije neće zauzeti njeno mjesto. Bezuspješno.

Kao roditelju koji je „razorio“ svoju obitelj i dijete lišio mogućnosti da živi sa ocem, strašno sam se grizla i za svaku njezinu „fazu“ krivila sebe.

I onda kad vidiš neke promjene kod djeteta, naravno kao roditelj, zaštitiš svoje dijete i prestaneš raditi ono što njemu smeta. Tako sam ja smanjila svoj angažman oko suprugove djece, izbjegavala raditi sve ono što bi kod mog djeteta moglo uzrokovati tugu, osjećaj odbačenosti i ne znam ni sama što sve ne. Ja sam u tom trenutku odabrala svoje dijete, a odbacila njegovu. Možda je “odbacila” malo preteška riječ, ali u svakom slučaju sam počela izbjegavati nekakav prisniji odnos s njih dvije. Vjerojatno to nije bilo ispravno, ali u tom trenutku jednostavno nisam znala bolje. Što je vrijeme više prolazilo, njih tri su se povezale i razvile gotovo sestrinski odnos, ja sam u međuvremenu dobila dvoje „naše“ djece i tek tada nisam uspijevala naći vremena da bi se taj odnos s mojim pokćerkama poboljšao.

U punih pet godina suživota s njih dvije, ja se nisam uspjela povezati s njima. Ne onako kako sam ja htjela, a iako nisam naivna, ovdje sam naivno htjela onaj odnos iz američkog filma. I tako dani idu, ti si sve više zaokupljen drugim stvarima, a one su jednostavno sve starije i dođe trenutak kada ta neka „prirodna“ bliskost koju možeš razviti s manjom djecom, više nije moguća. Uporno si ponavljam da na tome treba raditi, ali nekako ne ide onako kako bih ja htjela.

Uzmite sebe na primjer, imate određene navike, pravila, na određeni način odgajate svoju djecu, dajete si pravo povisiti ton kada nešto loše naprave…i još puno takvih sitnica, koje više nisu baš sitnice u slučaju kada niste mama nego maćeha. Redovno vam kući dolazi dvoje djece koja nisu vaša, različit odgoj, različite navike… Iako moj suprug misli suprotno, ja jednostavno ne mogu njima nešto narediti ili zabraniti, barem ne onako kako to mogu svojoj djeci.

Iskreno vam kažem, ima dana kada se stvarno pitam „pa što je meni ovo trebalo??“ A ako se ikada i usudim požaliti nekome (čitaj svojoj mami), dobijem ovo: „Pa ti si znala što te čeka!“

Vjerujte, nisam…

Ja sam se nadobudno upustila u vezu s čovjekom kojeg iskreno i duboko volim, ali isto tako ću vam ovdje sasvim iskreno priznati da njegov prošli brak i činjenica da ima djecu, jako utječe na naš brak. Činjenica da moj muž ima djecu od ranije, znači da je njegova bivša žena sastavni dio našeg života. Da svaka tenzija među njima utječe i na naš odnos. Da je znalo biti poziva u sate koji nisu baš pristojni i koji su uvelike narušavali naš privatan život jer su eto, bili vezani za djecu. Da su tu raznorazne proslave zajedničke djece koje morate skupa odrađivati i za koje svi samo čekaju da čim prije prođu. Naša situacija je utoliko teža, što nema samo on prošlost, nego istu imam i ja! Znači sve što je meni teško, teško je i njemu, samo što se on znatno bolje s time nosi. Barem se meni tako čini.

Ono što je meni nekada žao je to što u braku sa osobom koja ima „prošlost“ nikada do kraja ne možete biti sasvim otvoreni. Uvijek nekako važete što ćete reći, ako se to tiče njegove djece ili bivše supruge…i onda se dogodi da u svađi kažete ono što vas tišti, što inače prešutite iz poštovanja prema tom „prošlom“ životu. A onda to, znate i sami, uvijek ispadne loše.

I ako mi išta u mom „drugačijem“ braku fali, onda je to ta spontanost da svome suprugu kažem sve, i dobro i loše, što mi prolazi glavom.

Svi smo mi, htjeli to priznati ili ne, osjetljivi na svoju djecu i ponekad teško primamo kritiku ili savjete objektivnih ljudi. Ja sam davno primijetila kako moj suprug dosta loše podnosi kada nešto kažem glede njegove djece. Kao da ja vidim nešto što on ne vidi. I nakon što nešto, u dobroj namjeri, kažete jednom, a ponekad i više puta, a razgovor završi svađom i optužbom da vi njegovu djecu ne volite, ne prihvaćate i slično, s vremenom prestanete ne samo upozoravati na nešto što ste primijetili, već i primjećivati te stvari. I stvara se jaz.

Možda postoji tamo vani neka maćeha koja je poput one iz obiteljskih filmova, koja grli i ljubi partnerovu djecu kao svoju. Ja nažalost nisam takva. Možda bi bilo drugačije da nisam imala svoju djecu kada sam ih upoznala, možda bi to bila prilika da se razvije prisniji odnos. Možda bi bilo drugačije i da nisam dobila još dvoje mlađe djece s njihovim ocem. Puno je tih možda, a na kraju ostaje stvarnost, onakva kakva jest. Ne sramim se priznati da je, kako da to kažem, moja „dnevna potreba za maženjem“ zahvaljujući mojoj djeci u potpunosti zadovoljena i da jednostavno ne osjećam potrebu da s njih dvije razvijem nekakav odnos majke-kćeri.  Iako se iz dana u dan trudim razviti barem neki prijateljski odnos s njima.

Tko god ovo čita, sigurno i sam misli kako sam grozna maćeha. Iskreno se nadam da moje pokćerke, a i moj suprug tako ne misle. Nadam se da vide kako nikada, ali nikada ne radim razliku između njih i svoje vlastite djece, dapače koliko sam čak i stroža prema „mojima“.

Nadam se da će jednom kad odrastu vidjeti da sam nastojala uvijek biti fer i poštena prema njima i da su u našem domu uvijek osjetile dobrodošlicu.

Ovo što ću sada reći nije opravdanje, ali ponekad se pitam je li ovakav život ipak bio malo prevelik zalogaj za mene. Tko zna, vrijeme će pokazati. U jedno sam sigurna – ljubav prema njihovom ocu još uvijek raste iz dana u dan, a dok volim njega, prihvaćam i cijeli „paket“ koji sam s njim dobila.

A što da vam na kraju kažem!? Da je lako u svoj život primiti nečiju djecu i prihvatiti ih kao svoju – nije, ali može se. Bude teških dana, ali bude puno više onih lijepih. Kada je kuća ispunjena smijehom i igrom. S vremenom vam se sva ta mala bića uvuku pod kožu, nebitno čija su i zavolite ih. Možda ne kao svoju, ali dovoljno da vam bude drago što su dio vašeg života. Za kraj bih vam samo iz iskustva savjetovala da se preispitate i stavite na vagu „pro“ i „contra“ ovog „drugačijeg“ načina života. I ne zaboravite, ako svog partnera uistinu volite i želite biti s njim, za svaki problem i za svaku situaciju ćete naći rješenje.

I u startu se pomirite s time da će pitanja poput: “Pa koliko ono djece imaš? Jesu to sve vaša djeca?”

I biti će vam sve, samo ne dosadno! Zato, trebati će vam puno snage, a prvenstveno ljubavi!

A to vam od srca želim.

Vaša Sarah

p.s. Ovo što ste danas od mene pročitali, napisala sam iskreno da iskrenije ne ide, iz dubine duše. Iako sam svjesna kakvo svjetlo može baciti na mene, znam da negdje postoji neka maćeha poput mene, kojoj će možda biti lakše kada ovo pročita. Vjerujte da bih bila sretna da sam, u rijetkim trenutcima, kada bih bliskim ljudima priznala da mi je teško i da ne znam mogu li dalje, voljela da mi je netko rekao: „Znam kako ti je“ i da me uistinu razumije. Umjesto toga, vrlo često sam imala za čuti: „Trebala si biti svjesna što te čeka.“, „Pa one će narasti, a on će ostati.“ i sličnih izjava zbog kojih sam požalila da sam uopće išta spomenula.

Sarah Stručić
Moje ime je Sarah Stručić i sa svojom obitelji živim u Zadru. Po zanimanju sam diplomirana pravnica i do rođenja svog drugog djeteta, aktivno sam radila u struci. Poslije sinova rođenja, suočena s nekim novim izazovima u životu, odlučila sam se posvetiti odgoju djece i ostati s njima kući. I nisam požalila! U međuvremenu je broj djece porastao za još jedno, tako da za sada, još uvijek uživam u čarima majčinstva troje djece. Mislim da su upravo njih troje i razlog što je moje piskaranje rezultiralo pričama za djecu, a ne nekim ozbiljnijim romanom. Uistinu vjerujem, kako je upravo kroz ovaj naš “kaos” dječjeg smijeha, plača, pjesme i igre, moj kreativni izražaj pronašao svoj put. https://shtorija.hr/