mama, jesi li dobro?

unsplash.com

Bilo bi licemjerno od mene kad bih rekla da se dolaskom bebe moj život nije promijenio. Bilo bi površno reći da sam, otkako sam postala majka, ujedno postala i najsretnija na svijetu. Lagala bih kad bih rekla da mi je s dvoje djece lagano. Istina je da se puno toga promijenilo, istina je da ima trenutaka kad sam umorna, iscrpljena i prazna, kad mi je teško i kad mi suze idu jer se osjećam usamljeno i iscijeđeno. Istina je i da ima toliko predivnih trenutaka da ih je nemoguće sve skupiti u jednu posudu zvanu „uspomene“. Istina je da ima svega. I čarobnih trenutaka i trenutaka koje želimo zaboraviti, trenutaka koje ne možemo nikako zaboraviti, trenutaka koji ostavljaju duboki trag na našoj duši ili u obliku ožiljaka ili u obliku predivnih sjećanja, a sve to zajedno čini jednu riječ  – majčinstvo.

Nije majčinstvo lako za opisati. Nije lako reći sve osjećaje koje majka proživljava, sve misli koje kolaju našim glavama. Nije lako priznati takve misli i osjećaje jer postoji rizik da će te okolina odmah obilježiti. Da će netko reći kako se previše žališ. Da će netko pitati „Ma što ti fali?!“ i pomisliti da si nezahvalna.

Taj entitet zvan „okolina“ vrlo brzo pridaje etikete.

Ako kažeš da si baš tužna i da ti je teško, pomislit će da je uvijek tako i pitat će se zašto si tužna kad ti se dogodila najljepša stvar na svijetu. Pitat će se „Znaš li koliko žena ne može roditi?“, a onda ćeš se ti osjećati još gore. Ako pak samo govoriš da si sretna i ne dijeliš svoje teške trenutke, onda će te netko možda prozvati lažnom i pitat će se „Što s njom ne valja? Gdje je falš ?“, pa ćeš ti zaključiti da je možda bolje ne pričati o ničemu. Ali hajdemo na trenutak zaboraviti na sve. Na to stvorenje zvano Društvo. Zaboravi na svoj položaj u njemu. Zaboravi tu sliku koju stvaraš i odašilješ svijetu. Zaboravi mišljenje drugih. Zaboravi lijepe slike Instagrama i svijet koji ti se čini savršen izvana, mudre citate o majčinstvu, smiješne prikaze majčinstva i kratke dosjetke. Zaboravi da išta postoji.

Jesi li dobro?

Ne pitam jesi li sretna što si majka, nego baš jesi li dobro, ti, odvojena od činjenice da si majka?

Od tolike brige za malo biće, od poludjelih hormona, od svih promjena koje donosi dolazak bebe, odgajanje djeteta, od brige za kućanstvo, od suživota s partnerom, od komunikacije sa svekrvom  i roditeljima, od ganjanja karijere, novaca i ne znam čega sve ne, jesi li TI dobro? Koliko sam toga sad nabrojala, a još pola toga nisam ni rekla. Ne znam koliko bi dan trebao imati minuta da sve stignemo napraviti što „moramo“ i da se još pobrinemo za sebe, znam, teško je.  Ali nužno je. I znam, lako je zaboraviti na sebe.

Ali iskopaj se. Pronađi vrijeme za bilo što što tebe vraća u ravnotežu jer zatrpavanje sebe poslom, idejama o tome što bi trebala biti, kako bi morala izgledati, što nositi, koliko smršaviti, čime se baviti ne vodi na neko dobro mjesto ako TI sa SOBOM nisi dobro.

Imala sam period kad sam kupila nekoliko cipela s potpeticom, jedne prekrasne crne, visoke čizme, jednu divnu svečanu haljinu broj 36 i to točno dok sam bila u osmom mjesecu trudnoće. U haljinu, naravno, nisam tada stala, cipele i čizme nisam još nijednom obukla. Ne kažem da neću, ali moja silna želja da se osjećam lijepom i sređenom baš u tom trenutku kad se moje tijelo drastično mijenjalo i širilo kako bi proizvelo dovoljno mjesta, dovoljno energije za malu bebu,  zapravo je značilo da podsvjesno bježim od svoje trudnoće. Bježala sam od osjećaja da ću vrlo uskoro roditi i činjenice da neko vrijeme neću odlaziti na mjesta gdje ću nositi malu crnu haljinu broj 36 (osim možda po kući). Osjećala sam se super tih nekoliko trenutaka kad bi stigao paketić s mojim imenom na njemu, ali nije ta sreća dugo trajala. Već idući dan sam ostala ležati u krevetu ne znajući odgovoriti na pitanje „Što ti je? Zašto plačeš?“. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako me plaši i žalosti činjenica da ću ponovno postati izolirana od svijeta. To je bio moj strah. Htjela sam drugo dijete, znala sam što me čeka i to me izbacivalo iz ravnoteže poput nekog čudnog vrtuljka na kojem ti je čas odlično, a čas te hvata strah da ćeš izletjeti. Propustiti nešto, biti izolirana od svijeta? Haha, dogodila se korona TAMAN kad sam rodila i sve nas je izolirala. Kada sam napokon prihvatila izoliranost kao priliku da se još bolje povežem sa svojim partnerom i sa svojom djecom, dogodili su se divni trenuci i dani provedeni u „karanteni“ bili su za mene odmor, prilika da se polako adaptiram na promjene, da polako dopustim svom tijelu da se oporavi.

Nekad bježimo od stvari za koje mislimo da su strašne, a zapravo su možda baš dobre i korisne za nas. Ali ako nastavimo bježati od njih, nikad nećemo dopustiti da nas transformiraju.

Razmišljam zašto je tako teško priznati tugu i pokazati suze. Znam, okolina nam je nametnula da je to slabost, ranjivost koju će netko možda iskoristiti, možda izmanipulirati. Ali čak ne mislim na to. Ne mislim ni na hrabro pokazivanje problema i težinu neke situacije na društvenim mrežama. Toga ima puno, progovora se o raznim temama i predrasudama koje trebamo rušiti i to je u redu, ljudi trebaju čuti priče, žene trebaju znati da nisu same u svojim borbama, apsolutno se slažem. Ali sada konkretno baš mislim o tuzi. Potisnuta tuga može odvući do dna, zaokupiti cijelo tijelo, mozak. Može nas odvući od objektivnog promišljanja. Može prerasti u tugu koja svojim snažnim stiskom skriva i najmanji tračak nade. Može prerasti u depresiju.

Nedavno sam saznala da 15% žena pati od postporođajne depresije, ali samo dvije od deset žena zatraži pomoć. Ostale ju skrivaju ili si ju jednostavno ne priznaju.

Ostaju same u svojim borbama ne prihvaćajući razvoj događaja, bježeći od istine, kamuflirajući svoj život. Ne znam gdje to vodi, ali sumnjam da vodi sretnom životu. Tako se raspadaju brakovi, djeca postaju zanemarena, a žene postaju bića koja kroče svijetom tek toliko da ispune osnovne potrebe, ako i to.  Ja nemam lijek za takvu vrstu depresije. Ne znam reći pravi savjet jer nisam stručna za to. Ne znam zašto se javlja, ima tu puno, previše faktora koji utječu na razvoj tog stanja, ali postoji cijeli tim stručnjaka koji se bavi baš postporođajnom depresijom. To samo govori kako ta vrsta depresije nije lagana za shvatiti, a kamoli za boriti se s njom samostalno. Moramo si priznati da ne znamo odgovore na sva pitanja, ali da ih i ne trebamo znati. Barem ne odmah. Možemo si dozvoliti otvoreni um koji je spreman za rad, spreman tražiti i prihvatiti pomoć. Možemo polako mijenjati mišljenje okoline da nismo uvijek jake, da nismo uvijek sretne i da je to u redu. Ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, ništa nije jednoznačno i ako priznam jednu emociju ne znači da ne osjećam drugu. Umjesto stavljanja etiketa, hajdemo biti poticajne i postavljati prava pitanja, kako drugima, tako i sebi.

10.10. se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja s porukom da nema zdravlja do mentalnog zdravlja.

Ovim vas putem pozivam da pročistite svoje unutarnje ladice i police, sve one male prostorije koje ste zaključale misleći da ste manje vrijedne ili slabije od drugih. Ili da osjećate nešto što ne biste smjele osjećati. Pozivam vas da pomognete onim ženama za koje vidite da se muče sa svojim osjećajima, sa svojim mislima i koje se ne mogu povezati sa svojim unutarnjim mirom. Ili, ako ste baš Vi ta žena, da pomognete sebi.

Javite se stručnoj osobi. Ali prvo, javite se sebi.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.