kome se požaliti?

pexels.com

Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti? Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama? Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam. Znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa? Znači li to da mi svi dani moraju biti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove kroz koje jedna mama prođe tijekom dana?

Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i našoj drugoj polovici, našem muškarcu. No, hoće li nas on shvatiti u potpunosti i razumjeti? Trudit će se da shvati i razumije, ali mislim da samo mame, odnosno žene, razumiju kad im se požališ.

Ako je to tako zašto je to nepoželjno? Većinom, kada se neka mama požali i to napiše jer jednostavno nekome mora reći, i možda si jednostavno želi olakšati dušu ili nema kome drugom reći, komentari tada pljušte sa svih strana. Što je u tome loše? Pa žene smo, mame, sve smo u istom sosu iako nam se to možda ne čini. Nema uspješnog recepta za lakši i ljepši život.

Sve znamo da život nije kao na društvenim mrežama, a opet nam se nekad čini kao da smo jedine u začaranom krugu i same. Zašto je to tako?

Možda bi trebale podići svoj glas i reći kako stvari stoje, a ne kako zapravo izgledaju. U redu je reći da nisi dobro, u redu je imati loš dan i požaliti se. U redu je pokazati svoje osjećaje i krenuti ispočetka. Bez osuda, bez ružnih riječi, ogovaranja ili upiranja prstom. Važno je samo da si ti u redu, pa će sve oko tebe biti u redu. Ako je u redu prikazati sve idealno, iako svi znamo da to nije tako, zašto je onda potpuno krivo požaliti se? Zar time ne dokazujemo da smo svi isti, da smo na kraju svi jednaki od krvi i mesa?

Mislim da je potrebno malo više to osvijestiti. Na kraju je važno imati svoj krug podrške na koji uvijek možeš računati. Bila to mama, susjeda, prijateljica iz školske klupe ili prijateljica s društvenih mreža. Krug podrške i razumijevanja potreban je svakoj od nas i u svako doba dana ili noći. Pronađite ga, a ako ga nemate stvorite si ga, jer to će biti vaš krug.

I kako bi Massimo rekao odnosno otpjevao “Imam mali krug velikih ljudi…” jer nije bitno koliko ih imaš, bitno je da ih imaš, i da su uvijek tu za tebe, posebice kad ti treba podrška, zagrljaj, utjeha ili samo koja riječ.

Sara Majdak
SARA Mama dvojice dječaka. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka. Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine. Vječni pesimist, ali romantična u duši. Blog Životne priče jedne mame