jedvačekanje

unsplash.com

Neću se opravdavati. Ja znam koliko volim svoje dijete i što sve radim za nju i što ću sve raditi za nju: danas i zauvijek. Nekima će ovaj moj tekst zvučati sebično – ali nije me briga. Netko će me etiketirati kao najgoru majku na kugli zemaljskoj. Njemu na dušu. Pišem za sve one koje se u ovim crticama moga života prepoznaju. Pišem i pisat ću iskreno i otvoreno, pa kakvi god da bili komentari na moje tekstove, pozitivni ili negativni.

Pa krećemo jako: JEDVA ČEKAM JASLICE!

I idemo dalje istim tonom: valjda korona neće opet zatvoriti jaslice, vrtiće i škole jer…ljudi moji dragi, roditelji zapravo, nadljudi dragi, tko će nama plaćati psihoterapiju? Capak?

Ja sam mama. Zaposlena mama. Nekim danima i prezaposlena. Važna mi je karijera. Važan mi je posao. Važne su mi i pare koje mi donosi moj posao, da ne budem licemjerna. Mene ne definira isključivo majčinstvo. Prije nego sam postala mama, imala sam sasvim solidan život jedne mlade žene u najboljim godinama. Radila sam, putovala, trošila novce na gluposti, jela po restoranima i izlazila s frendicama na cuge. Nisam bila jedna od onih žena koja je jedva čekala brak i dječicu. Iako je mene moj dalmatinac relativno rano odveo pred oltar, dugo godina nismo razmišljali o djeci. Kada smo se napokon odlučili za prinovu, učinili smo to svjesni da će se naši životi promijeniti. Nema više spavanja, nema više ni tulumarenja, ni neplaniranih putovanja. Trebam li sad napomenuti da s druge strane beba donosi toliko radosti i sreće i bla bla bla? Ne trebam, jer svaki normalan roditelj zna što je to rođenje djeteta i koliko je neopisiva riječima ta roditeljska ljubav.

Vratimo se temi: jedva čekanje jaslica!

Moji dani su nezamislivo dugi, a moje noći su nekako prekratke. Mala spava s nama u krevetu, pa mi spavamo uz rub a ona u sredini. Tako da osim što je moje spavanje isprekidano jer malena i nakon 13 mjeseci još doji, većinom se budim i ukočena. Gora polovica i ja radimo od doma. Uz Lavicu, to je strašno naporno. I kako vrijeme prolazi, sve je nekako teže. Ja se ustajem u zoru, doslovno, kako bi radila na laptopu, u miru, uz svoju kavicu, bar 2 sata. Onda ustaju ostali ukućani. Puštam mužu prazan stan i vodim Leonu na kupanje na plažu, ili ako nije vrijeme za kupanac, u šetnju. Nakon kupanca i ručka ide spavanac. Prilika da se opet ulovim laptopa i da opet nesmetano radim sat, dva. Ako nam se posreći da mala odspava toliko. Popodne opet nešto raduckam, tata preuzima igru s bebom, a nakon toga idemo svi na more i navečer u šetnju. Kad malena zaspe – a ide leći iza Šprajca – vrijeme je za čišćenje, peglanje, pospremanje, surfanje po IG-u, tipkanje bloga, online shopping i slične aktivnosti. Znači spavanje dolazi na red iza jedan, a kako ustajem u zoru, to mi ostavlja svega 5 sati sna. I tako iz dana u dan. Do rujna. U rujnu Šinjorina kreće u jaslice.

Dok druge mame plaču, ja hladim šampanjac.

 

”Kako mogu biti tako okrutna? Jaslice su nužno zlo!”

Nisu Đurđa. Nikoga jaslice nisu negativno obilježile u daljnjem životu, niti su djeca od jaslica traumatizirana pa danas odlaze na terapije i pričaju kako im je zločesta teta namazala sirko na kruh i kako su se cijeli dan morali igrati i kako su morali plesati ”ringe ringe raja” – grozno! Vjerujem tetama odgajateljicama – što je jako bitno, i moja Leona će, kao brojna druga djeca koja nemaju baka servis, nakon adaptacije, morati u jaslice. Ne brinem se za nju. Ona je društveno dijete. Ona je snalažljiva. Ona je vesela. Njoj će vjerojatno biti baš zabavno.

”A zašto se nisi odlučila za tetu čuvalicu?” Hvala na pitanju Milana. Zato. Mislim da je maloj bolje u jaslicama s drugom djecom nego sama s tetom. To je prvi i najvažniji razlog. S druge strane, sigurna sam da u Zagrebu ima dobrih teta čuvalica, certificiranih dadilja i slično, ali u Splitu je teško pronaći tetu da ti uskoči na par sati, gdje nekoga da je s malom svaki dan 6 do 8 sati preko dana. P.s. tete za povremeno čuvanje javite mi se slobodno, voljela bih koji put popit po ure kavu s mužem, na miru.
Nije opcija ni da ja NE idem raditi. Kada bi ja ostala kući s njom do njene treće godine, ja bih vam se vjerojatno već oko Božića javljala iz Vrapča.

Shvaćam da ima žena čiji se cijeli svijet vrti samo i isključivo oko djece i kućanstva. Poštujem to. Ali ja nisam jedna od njih.

Leona je na broju 1 svih lista prioriteta – što isto nije potrebno naglasiti, jer je to tako kod svih normalnih roditelja. Ali hoću li veš ispeglati danas ili sutra, meni nije ključno životno pitanje. Hoću li otići raditi ili neću, je. Moje dijete treba sretnu i ispunjenu majku. Ima nas koji smo zadovoljni samo kad padamo s nogu od obaveza i umora. E taj sam đir!

Jedva čekam jaslice. Jedva čekam da mogu raditi u miru. Veselim se povratku u ured na jesen. (Korona, molim te nemoj sve zasrati, molim te!!!) Ne mogu ovako samo preko kompa sve odrađivati. Meni trebaju ljudi, sastanci, klijenti. Žamor. Kave s kolegama. Rasprave sa šefom.

Veselim se i tome što je ova prva godina iza nas, neka su oni najslađi dok su bebe, ali od dana kada je Leona napunila godinu dana, sve je postalo lakše. Ona hoda, trči pleše, igra se, sve više razumije. Ova faza u kojoj se sada nalazimo mi je baš kul. Nikad nisam rekla ”Vrijeme vrati se… gdje tako brzo letiš.” Zašto? Pa valjda zato što trebamo uživati u ovim njihovim velikim koracima, širokim osmijesima, glasnom hihotanju, čudnim riječima i šlampavom plesu. Kao da je njima baš bilo super dok su ležali nepomično s 2 mjeseca u nekakvoj ljuljački ili na podu u baby gym-u. Pa ni oni se ne žele vratiti. I njima je sada zabavnije 1000 puta.

View this post on Instagram

Danas slavim rođendanko. Okrugli. 3️⃣0️⃣ 🙈🙈🙈 (Kad prije???) Imali smo planova. Trebali smo prvi put u godinu dana izaći navečer bez malene. Ali ona je odlučila drugačije. "Gdje bi vi bez mene? Nećete vi apsolutno nigdje." 😎 Uglavnom da skratim priču, Lavica je cijelu noć imala temperaturu i šmrcala i nije spavala ni po ure u komadu… Tako da smo jutros svi bili u k…. i nikome nije bilo do slavlja. Danas je bolje, ali naravno da je nismo pustili na čuvanje kod bake i otišli u život. Nije to to ako ti je bebač kenjkav (grintav, buban…) 🤧 Trenutno uopće nema temperaturu a od kad je degustirala dva sladoledna kupa, vise ni se šmrca. Preporodila se. Zaključili smo da je na mene. Sve prolazi nakon šetnje na zraku i sladoleda 😋🍨 #happybdaytome #jasamsupermama

A post shared by Elena Vian Projić (@sefica_evp) on

 

Kad mi zafali beba, ići ćemo na drugo.
Ako se uopće odlučimo na drugo.
Zašto bih morala ići na drugo?

”A kad će drugo?”.
Pod broj 1. Što vas briga Đurđa? Pod broj 2. Ako dođe doći će kad dragi i ja to odlučimo.

Ovo društvo u kojemu živimo si isto daje malo previše za pravo suditi o tuđim postupcima.
Moraš se vjenčati. Moraš roditi. Ako ne želiš dijete nešto s tobom nije u redu, sigurno imaš psiholoških problema. Nisi baš najnormalnija ni ako imaš samo jedno. Moraš roditi i drugo. A onda ako rodiš treće, sigurno si išla na sina. Ako odlučiš imati brojniju obitelj, pa imaš njih 4 ili 5, onda si meta sprdnje. Voliš seks ali ne znaš za kondome?

Žene si isto daju previše za pravo. Kad trebaju pružiti podršku, većinom ti ili uvale nož u leđa ili zasole neku bolnu ranu.

E pa ja sam davno prestala plakati zbog ženske (ne)solidarnosti. Neću vam lagati da me komentari na društvenim mrežama, nisu par puta rasplakali. Ja, u svojim tekstovima dajem sebe, takva kakva jesam, potpuno ogoljenu i iskrenu. Logično je da me onda zloban komentar pogodi. Ali očvrsnula sam s vremenom i sad, ponosno, mogu reći, kao na početku ove priče, da me nije briga tko što misli. Okružila sam se ja i moćnim, jakim, prekrasnim ženama koje isto tako glasno govore i o tabu temama, kako u majčinstvu, tako i u društvu. Njima hvala na podršci i prijateljstvu.

Summa summarum… Ja sam majka koja se veseli jaslicama. Sigurna sam da će to pomoći i Leoni kada ostane prvi put u vrtiću, taj moj mindset da idemo svi na posao, pa tako i ona. Njen je posao da se igra i zabavi a naš da odemo zaraditi koji dinar. Ja sam majka kojoj ne nedostaje vrijeme kada nije znala ako joj beba dobro sisa ili je gladna. Meni je sada odlično. Umorna sam, ali lijepo mi je. Uživam u njenom odrastanju. Svakim danom mi je drugačija, i kad me ulovi za ruku dok šetamo, otopim se od slatkoće. Ja sam majka koja sanja dalje graditi svoju karijeru, zaraditi dobru lovu, i kad sve ovo s koronom bude iza nas…voditi Lavicu u New York.

Život majke ne mora biti samo majčinstvo. Zašto bi i bilo? Pa mi smo žene. Mi možemo sve. Kada bi si još uz sve to malo češće pružile podršku bez osuđivanja, gdje bi nama bio kraj?

Elena Vian Projić
ELENA Mama male Lavice, supruga jednog IT-evca i profesorica u čizmama marketingaša. U slobodno vrijeme (iliti kad beba spava) pišem upravo o nama na blogu Šefica https://sefica.home.blog/