Jeste li ikada otišli na more i namjerno zaboravili ponijeti badić? Zato što znate da se nećete kupati jer “niste spremni”. Znate da će proći još jedno ljeto, jer “niste spremni”. Gledate u more, želite se kupati, tražite kutak plaže bez ljudi, jer “niste spremni”. Pogledate u svoje tijelo i sjetite se zašto. Ma koliko je to ludo, recite mi?
Da šećete svijetom i skrivate se. Da oblačite odjeću koja ne ističe, nego skriva. Da nosite steznik ispod traperica. Da volite široku odjeću, jer se kroz nju ne nazire celulit ili drugi viškovi. Da unatrag izlazite iz prostorije u donjem rublju da vas muž ne vidi kroz vaše oči. Jer samo kroz vaše oči vi sebi niste dovoljno dobri. I koliko god ljudi koji vas vole govore da ste njima savršeni, vama to nije dovoljno. U veljači se već počnete stresirati, jer je ona bliže lipnju nego listopad. U svibnju vas krene hvatati konkretna nervoza zato što još uvijek “niste spremni”.
Tko je kriv za to? Za nerealne osjećaje mnogih žena?
Mladih, starih, vitkih, oblih, ravnih, neravnih. Kada se to točno dogodilo u odrastanju jedne žene (ili djevojčice) i koji je ključni trenutak da se to spriječi? Da osoba s velikim unutarnjim i vanjskim vrijednostima sebe ne voli, jer “nije spremna”? Čiji je zadatak raditi na tuđem samopoštovanju? Majka se brine za svoju kći? Ili tata? A okolina? Bake, susjedi, učitelji, poznanici, mediji? Shvaćate li koliko je to utjecaja na nešto toliko površno kao što je lijepi izgled, a prenosi se generacijama? Tko ga je definirao i ima li smisla kriviti časopise kada je njihov jedini cilj prodaja i žive od toga što se mi osjećamo loše. Briga ih za to što savjeti za čvrstu guzu i ravan trbuh u suštini vrlo jako utječu na život jedne žene.
Zar ne bi to samopoštovanje trebalo doći kao utkano znanje puno prije nego djevojčica ili mlada žena primi prvi časopis u ruke (ili Instagram). Jer ako da, to znači da mi imamo puno više posla s našom djecom od samog hranjenja, oblačenja i učenja kako prelaziti cestu. Mi njih moramo naučiti nešto što ni sami ne znamo. Barem većina. Odnosno, da se ispravim. Barem ja! Ja nemam pojma kako se to radi. Pitajte me kako nafilati piceka i koji začin staviti u gourmet sladoled.
A pitate li me kako se voljeti i pogledati u ogledalo bez osjećaja neuspjeha – ja vam taj odgovor neću znati reći.
Svjesna sam svojih vrijednosti, svjesna sam da sam talentirana, vrijedna, kreativna, suosjećajna, prisutna, skromna. Zašto to nije dovoljno u usporedbi s dva broja manje u bokovima koji su postali još teže dohvatljivi otkad sam shvatila da sam ušla u godine kada briga oko prehrane jednostavno nije dovoljna. I ako ste očekivali da ću nakon cijele ove čitabe pružiti bar malo utjehe ili tajnu uspjeha samopouzdane žene, nažalost ću vas morati razočarati. Ali krećem od nekud.
Prvi korak je ovaj današnji istup. Slika koja crno na bijelo govori da su realne stvari sive. Ovo sam ja. I ne volim se. Ne volim svoje tijelo iako znam što je prošlo, ali to je jednostavno jače od mene. Jer smo sa svih strana okruženi predivnim, isklesanim, zategnutim. Takvo tijelo je divno, ugodno oku, ali nije jedino tijelo na svijetu. I nije odraz nečije duše i vrijednosti. Zato dajem svaki dan sve od sebe da to promijenim unutar sebe. I to je već nešto. Veliki korak za jednu malu ženu koja se skoro cijeli život bori s nametnutim kompleksima.
Možda će zvučati isprazno, ali ovo fakat nije za lajkove. Ovo je moja mogućnost da koristim svoju platformu kao utjecaj na druge, kao što drugi utječu na mene. Oni pozitivni utjecaji, jel’te? Samo se trudim pronaći metodu kojom ću si početi davati malo više priznanja. Jer to je zaista logičan potez. Biti zahvalan na svemu što nam naše tijelo pruža.
Pregruba sam prema tijelu koje je prošlo tri pune trudnoće, koje je hranilo svoju djecu nekoliko godina, koje je unazad 6 godina drastično raslo i spuštalo se u kilaži, tijelo koje pogađaju hormoni više nego ikad, jer je stres isto tako veći nego prije.
Zahvalna sam što napokon mogu izreći sve ovo naglas, ali vjerujte mi, nije mi nimalo lako. Isprobala sam sve metode, ništa nije funkcioniralo. Ovo je jednostavno toliko kompleksna stvar gdje sam preslaba da si pomognem sama. Nadam se da će mi pomoći riječi drugih. Bez obzira je li to druga mama, stručnjak, obitelj ili anonimni pisac. Riječi su jake, a zadatak je velik. Isplivati iz dubina koje su se stvarale godinama. Čiji korijen vjerojatno neću moći u potpunosti riješiti.
Ali ne odustajem od sebe. I tu leži moja najveća snaga.
Da me krivo ne shvatite, i dalje ću paziti što jedem, a opet pronaći način da uživam u svemu, i dalje ću se truditi vježbati iako to mrzim najviše na svijetu, no smatram da je uz prehranu, spavanje i mentalno zdravlje najvažniji segment kvalitetnog života, i dalje ću htjeti poravnati neravnine i utegnuti viškove, ali samo i isključivo zato što znam da će mi to donijeti prijekopotreban mir.
Onaj u glavi.
