množi li se ljubav kad se dijeli?

Već i ptice na grani znaju da mi je bilo teško kad sam rodila. Pisala sam o tome nekoliko puta i uvijek sam nastojala biti iskrena prema sebi, ali i prema drugim ženama jer, smatram, nije to stvar kukanja, već podrške i nastojanja da jedna drugoj kažemo – hej, nisi jedina i meni je tako.

Ono o čemu nisam pisala jest kako se mijenjaju odnosi kad postaneš mama. I nije tu bitno imaš li jedno, dvoje ili petero, iako postoje velike razlike, bitno je da si promijenila svoj identitet i svoje ja, a s time i svoje odnose. Prijateljice više ne mogu računati na spontanost, duge izlaske zamijenile su kratke usputne kave i kava za van u parku uz trčanje za toddlerom. U tvoje priče ubacile su se i priče o djeci, a to je osobito naglašeno ako frendice nemaju klince pa onda one s tobom otkrivaju neki novi svijet. Usput rečeno, ja sam toliko kukala prvih mjeseci da se ne bih čudila da sam svim frendicama smanjila želju za potomstvom.

A što je s tvojim partnerskim odnosom? Bože, već i sama riječ partnerski odnos zvuči dosadno i nimalo strastveno, zar ne?

Moj N i ja oduvijek smo imali ono što ja zovem bahatom vezom. Naša veza imala je moju osobnost. Kad smo dobro, najbolji smo, kad smo loše, apsolutno ništa ne valja i to se vidi. A i čuje.

Nije da se time ponosim, čak štoviše nekad je to teret, ali naše svađe su uvijek bile glasne i rječite, a naša mirenja slatka i prepuna obećanja i promjene na bolje. Kronično nam je nedostajalo vremena za odnos i za zajedničke aktivnosti i druženja, obzirom da N puno radi, a ja sam često radila navečer i vikendima.

Pardon, mislila sam da nam kronično nedostaje vremena. Otkad se rodio Vito, shvatila sam da nam nije falilo vremena jer, sada smo ga imali još manje. Vrijeme za nas postalo je vrijeme za Vitu, a moja poludepresija i Vitin žestoki karakter kojeg je iskazivao od rođenja, nimalo nisu pomogli našem odnosu. Prvih šest mjeseci taj odnos jedva da je postojao jer sva energija, pažnja i vrijeme odlazili su na Vitu. Nekako smo se „održavali“ uz pomoć svesrdne podrške okoline, konstantno mantrajući – bit će lakše kad krene u vrtić…

Yeah, right. Nije bilo lakše. Mislim da je čak postalo i teže jer se velik dio moje energije prebacio na posao, a ostatak je cijedio mali hiperaktivac.

No ipak, gurali smo. Čak i kad smo bili umorni, trudili smo se imati večeri za nas, ali nekako je sve bilo bljutavo i mlako. Nismo to bili mi, nije to bilo to. A naše glasne svađe su postale teže i opterećujuće jer nismo htjeli da dijete sluša i gleda takve roditelje.
Oboje puno radimo i trudimo se održati svoje živote takvima kakvi su bili, što je dovelo do toga da smo sav ostatak energije, koje smo davali jedno drugome, usmjerili na Vitu, a time je za nas ostalo jako malo ili ništa. Počela sam sve više razumijevati ljude koji su se rastajali dok su klinci bili mali iako mi je to prije bilo potpuno nejasno.

Sjećam se da mi je frendica jednom pričala kako njen dragi, s kojim ima problema u vezi, želi klince i kako je uvjeren da će to popraviti odnos i riješiti probleme. Ne znam jesam li tada prasnula u smijeh ili počela plakati, ali jao, koliko netko može biti u krivu. Dijete ne spašava odnos (osim u ekstremnim situacijama kad par dugo ne uspijeva imati dijete pa su zbog toga narušeni odnosi), dijete ga, kao i brojne druge stvari u životu, izaziva, prevrće i mijenja. Nekad na bolje, kad vidiš kako je tvoj muž ili dečko predivan otac, a nekad na gore jer vam nedostaje vremena i energije.

Dijete ili djeca, izvlače ono najbolje, ali i ono najgore iz nas.

Svaka neisplakana suza, neostvarena ambicija ili zamjerka sebi i drugima, kroz odnos s djetetom ispliva van. Ne bih znala to podrobnije objasniti to je nešto što osjećam na svojoj koži i u svom srcu. I koliko je to teško, toliko je i predivno jer nas djeca uče kako raditi na sebi i otkuda početi.

I tako sam ja počela. Shvatila sam kroz promišljanja, meditaciju i slušanje zanimljivih govornika na YouTubeu da zapravo sve počinje od mene. Ne mogu promijeniti drugu osobu, niti mnoge okolnosti ali mogu promijeniti sebe. Zvuči kao klišej znam, ali nije. Sve što sam osjećala da radim krivo, sve što mi nedostaje i sve što mi je teško projicirala sam na njega. Ne da on nema mane i da ne čini pogreške, ali kroz moje naočale zamućene vlastitim greškama i nezadovoljstvima, naš mi je brak izgledao još gore.

Nekako sam navikla da kad pišem tekst već u rukavu imam rješenje, a u srcu sam potpuno mirna s problematikom kojom se bavim, no sad to nije slučaj. Jer kad je brak, kao i bilo koji dugotrajni odnos u pitanju, nema magičnog rješenja. Uh, pardon, ima. Rješenje je ljubav. Prema sebi i prema njemu.

Jer ljubav je ta koja će te natjerati da poguraš preko grešaka, svađa i umora. I da se sjetiš tko si ti i tko je on i tko ste zajedno.

I za kraj, što mi pomaže? Kretanje iznutra i s pogledom prema sebi, a tek onda na van. Svaki dan se podsjetim zašto ga volim. Sve male stvari koje uzimam zdravo za gotovo, počinjem uviđati, gledati, biti zahvalna na njima. Divim mu se. Tako zapravo vraćam prirodni balans muško ženske energije među nama. Moj muž, moj heroj.

Vraćam vlastitu energiju. Izlazim iz uloge superheroja koji sve stiže i sve može. Uzimam predah, zdravije jedem, meditiram. To mi je bilo otkriće, kad sam gledala jedan video, i Tony Robbins je pitao – što mislite kako izgleda brak dvoje umornih, nezadovoljnih i sitničavih ljudi? Ono, otvorilo mi oči. Kako da dam njemu, ako nisam ništa dala sebi?!

Nježnost. U prolazu, u krevetu, u razgovoru. Biti nježnija, manje kritična, otvorena, protočna. U tome mi pomaže ples.

Prisutnost u svemu što zajedno činimo. Micanje od telefona. Zahvalnost na zdravlju, zdravom djetetu, krovu nad glavom, finoj hrani. Na kraju priče, što nam je toliko teško, kad imamo sve?

I da, uz sve to ne zaboravite potražiti pomoć. Čak i ako je brak na čvrstim temeljima, treća strana ponekad može čuti ono što slušamo, a ne čujemo sami.

Sretno nam. I neka ljubav bude ta koja će znati kako dalje…

P.S. Ostanite blesavi. Pomaže i to!

IVKA. Mama poduzetnica. Superžena koja budi strast u drugim ženama. Vjeruje u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjeruje u ples kao psihoterapiju. Vjeruje u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno.