KAKO ZNATI JE LI VRIJEME ZA DRUGO DIJETE

U zadnje vrijeme sve češće me ljudi pitaju kad će to drugo dijete i je li uopće namjeravamo ići na drugo dijete. To pitanje me totalno zbuni jer ni sama još ne znam odgovor i baš zbog toga ne volim da me to pitaju. Obično odgovorim “pa da, valjda hoćemo, ne znam, ne još, malo kasnije“. U biti istina je da ja ne znam želim li drugo dijete. Dopustite da se već u početku obranim od negativnih komentara. Da, volim djecu. Da, majčinstvo je nešto najbolje što mi se dogodilo i moj život je sa S. dobio smisao. Da, znam da su djeca blagoslov. Da, znam da drugo voliš jednako kao i prvo. Da, znam da bi mi jednog dana moglo biti žao. 

Branim se jer, nažalost znam kako naše društvo funkcionira. Jedno k’o nijedno, a iznad troje “gdje ti je pamet bila“. Još uvijek u našem društvu formula za savršenu obitelj glasi mama, tata, 2.5 djece i po mogućnosti pas ili mačka.

Imam jednu poznanicu koja jasno i glasno kaže da ne želi ići na drugo. I ona i muž puno rade, sve što su stekli, stekli su svojim rukama i kako ona kaže svom djetetu želi priuštiti samo najbolje, dobro školovanje, dobar život. Kladim se da će većina tu njezinu odluku negativno osuditi, no zar zaista ima nešto loše u tome ako svom djetetu želimo samo najbolje?

Da djeca su blagoslov, no isto tako velika odgovornost i briga. To što netko želi samo jedno dijete ne znači da je manje roditelj od onog koji ih ima dvoje.

Sve moje prijateljice su više manje na drugo išle kad je bilo “vrijeme za drugo”. Kad je prvo već bilo dovoljno veliko i recimo samostalno i dok su one još bile u “formi” za još jedno što znači nenaspavane i istrenirane jer bolje dvoje odjednom nego za par godina sve ispočetka. To je još jedna stvar koju će vam vaša okolina savjetovati planirate li drugo dijete.  I, naravno, sve one imale su želju proširiti svoju obitelj za još jednog člana. I sve je išlo onako kako su one to zajedno sa svojom boljom polovicom isplanirale.

Kod mene zato sve ide malo naopačke. Da ste me dvije godine prije nego što se S. rodio pitali (a pitali su nas mnogi) kad ćemo na prvo rekla bih vam: “Ne znam.” Mi nemamo onu klasičnu priču upoznali su se, našli posao, imali vjenčanje od 150 ljudi, dvoje djece i živjeli sretno do kraja života. Mi smo se upoznali, odlučili živjeti zajedno i imali odmah dijete onda kad se u nama rodila želja da postanemo roditelji.

I mislim da je tu problem. Barem kod mene. Ja još uvijek čekam tu želju za drugim djetetom. Ono kad usprkos svemu, i nestabilnom poslu, i kreditu, i nikakvoj pomoći sa strane, odlučiš krenuti isti tren na to drugo dijete. Ne zato što je možda sad vrijeme za drugo, ne zato što ti već polako otkucava biološki sat, ne zato što se bojiš da ćeš imati grižnju savjesti ako svom djetetu ne pokloniš brata ili sestru nego zato što to želiš.

Volim velike obitelji. Gledam tek rođene bebice svojih poznanica i preslatke su mi, ali nemam želju krenuti ispočetka. I pitam se što ako taj trenutak nikad ne dođe? Što ako je ta želja za prvim totalno drukčija od želje za drugim, nema tog ushićenja, tog trenutka prosvijetljenja?

Moja mala tročlana obitelj trenutno mi se čini potpuna i dovoljna. Možda se u ovoj rečenici krije i odgovor na pitanje sa početka teksta.


MARTINA

Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.

@ouritaliandays