ŠTO NAPRAVITI KAD MOJE DIJETE IMA ISPAD BIJESA? NAJBOLJE DA SE I JA BACIM NA POD I VRIŠTIM…

Koliko puta ste vidjele neko dijete kako vrišti, urla, baca se, tuče nogama, da ne nabrajam dalje prije nego ste postale majke, te pomislile “Jaaaoooo, kako razmaženo! Moje neće nikad!” A onda se niste ni okrenule, vaše dražesno djetešce je napunilo dvije (možda i malo prije ili malo poslije) i onda ste vi postali mama koja se sreće s tim istim osuđujućim pogledima okoline uz pokoji komentar: “Eto, kad mu sve puste.”

Prva sam ja bila u to situaciji, priznajem. Iako sam podosta znala o ispadima bijesa, popularno zvanim tantrumima ili po hipsterski terrible two fazi, bila sam očito previše tašta i naivna, pa sam mislila da je to nešto što će zaobići moje dijete i mene jer ću ja biti takva supermama da se to nama neće događati. Naravno da se dogodilo, kao i velikoj većini mama koje znam ili s kojima sam radila.

Ispadi bijesa se događaju jer dijete s dvije godine nije dovoljno zrelo da u potpunosti kontrolira svoje emocije (s obzirom koliko odraslih to nije u stanju, još su dvogodišnjaci i dobri), njihov živčani sustav je još nezreo (možda samo malo nezreliji nego Vašem naoko odraslom mužu), te suočavajući se s frustracijom burno reagiraju. Postoje i brojne situacije koje će samo pogoršati eskalaciju emocija kao npr. umor, bolest, napetost u kući, itd. Dijete to ne radi jer je zločesto i ne radi namjerno i naravno da se osjeća grozno iznutra, a ne samo da je strašna vanjska manifestacija toga. Ukoliko čitate ovaj tekst, prepostavljam da sve to znate i da je vjerojatno i Vaše dijete to proživjelo. Riješenje je naoko jednostavno – treba ga pustiti da se isplače, utješiti (ako to želi), osigurati da se ne ozlijedi, ne udovoljiti njegovim zahtjevima u ovakvim trenucima i čekati da to prođe jer će proći. I taj ispad i takav način reagiranja s vremenom.

No, nigdje ne piše kako da smirite same sebe u tim trenucima. Hoću reći, puno toga je napisano kako da se nosite s djetetovim ponašanjem, njegovim emocijama, a nigdje onim što Vama prolazi kroz glavu, srce i adrenalinom koji Vama struji tijelom. Moja #kćerkicazvjerčica je imala svoj prvi tantrum ni manje ni više nego u stubištu naše zgrade. Živimo na petom katu bez lifta, dakle, vrištanje je trajalo od prizemlja kad je odlučila da ne želi kući pa fino do petog kata pješke, ometano bacanjem i otimanjem. Dok smo došle u stan, ja sam bila mokra od znoja, van sebe od ljutnje, izubijana njezinim otimanjem dok sam je nosila gore i onda su naravno sva moja psiho zen znanja i vještine pobjegle kroz prozor. Prvo sam se lijepo objašnjavala s njom i pokušala je smiriti, a kad to nije uspjelo, počela sam se svađati s njom. To je uzrokovalo daljnju navalu suza, bijesa i vrtištanja kod mog čeda, tako da sam samo uspjela pogoršati stvar, a ne smiriti #kćerkicuzvjerčicu. Nakon nekog vremena obje smo se smirile, a izgledale smo otprilike kao da nas je tajfun pogodio. Nije pripomoglo ni to što sam cijelo vrijeme mislila “Kakva sam ja to mater, pa vidi mi djeteta, ni osnovnu stvar joj nisam uspjela objasniti”, “Sad je cijelo stubište čulo, zamisli dvoje psihologa i kako im se dijete ponaša, ne znamo ni s jednim djetetom izaći na kraj”, itd., itd., mislim da ne moram dalje objašnjavati.

Nakon ovoga uslijedilo je još takvih ispada, ali sam ja postala pametnija i iskusnija. Kao prvo, naravno da sve ovo gore navedeno o tantrumima stoji i toga se treba pridržavati, no jako mi je postalo važno izbjeći situacije u kojima se to može dogoditi, npr. da ne ostanemo dopodne predugo vani jer onda postane preumorna i gladna. Nema povlađivanja, ona bi uvijek jako rado još malo ostala vani, ali zapravo je lakše otići na vrijeme nego udovoljiti njezinim željama da ostane još malo jer će onda na vrijeme i jesti i spavati i zadovoljiti sve svoje potrebe, a time sačuvati i moje i njene živce. Druga stvar koju sam naučila je da u tim trenucima nikakvo objašnjavanje i pretjerano smirivanje neće upaliti. Nećete ni vi ni ja u tom trenutku “urazumiti” dijete. To nas dvije obavljamo hladne glave, i moje i njezine i super se dogovorimo kad smo obje smirene. Svađanje uvijek samo pogorša stvar jer onda imamo dvije stvari koje moramo riješavati – i tantrum i naš sukob, a donedavno smo imale samo tantrum. Možda i najvažnije, ne treba tome pridavati puno pažnje. Pažnja je zapravo jedan od najvećih motivatora bilo kakvog ponašanja, pa i ovakvog. Možda niste udovoljili prvom zahtjevu, ali i usplahireno objašnjavanje, grljenje, smirivanje je također neka vrsta nagrade. Moja #kćerkicazvjerčica je zadnji put imala fazu tih ispada kad se brat rodio, ali su srećom brzo otišli, kao rukom odneseni. Već smo imali i uhodani obrazac. Ona bi krenula naricati i dramatizirati, onda bi otišle u njenu sobu i rekli (bilo ja, bilo tata) da kad se smiri da dođe. I stvarno, svaki put je to trajalo sve kraće i kraće, baš kako je nekad davno moja mentorica objašnjavala mamama. Ona bi znala reći “Ako vam je teško slušati to, a vi onda gledajte na sat kako svaki put traje sve kraće, nije to ništa strašno”.

I upravo to je ono najvažnije za zapamtiti – nije to ništa strašno. Otkad sam se ja pomirila s tim da skoro svako, pa i moje dijete ponekad ulovi žuta minuta, da to ništa loše ne govori o meni kao majci, a naravno ni o njoj, te kad sam se riješila nerealnih očekivanja i idealiziranih slika majčinstva kao iz reklama za pelene, svima nam je lakše. Nismo mi svoje živce našle na ulici, pa ih sačuvajmo za neke nadolazeće izazove, a za ove već savladane nazdravimo navečer kad klinci zaspu.


MAJA

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

 

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.