„Beba voli mamu najviše na svijetu, beba voli mamu najviše na svijetu. Mama voli bebu najviše na svijetu, mama voli bebu najviše na svijetu.“ Ne znam tko je autor spomenute pjesmice s You Tube-a, opjevane na svim raspoloživim jezicima regije, ali znam da je ON lud za njom. Kad god mu #(ne)majka dopusti gledati You Tube, obavezno mora upisati „Beba voli mamu.“ No, baš kako pjesmica kaže, nije samo da beba voli mamu nego i mama voli bebu. Problem postaje još većim kada se ta ista mama ne može pomiriti s činjenicom da možda više nema – bebu. Da, da, znam da je svako dijete svojoj majci zauvijek upravo to – „dijete“… čak i kada to „dijete“ ima vlastitu djecu i kojih pet desetljeća na nejakim plećima, ali kada zapravo dolazimo do te čarobne tranzicije iz bebe u jednostavno – dijete?
Priznajem, imam problem. Starijeg je bilo lako „pustiti“. Došao je novi bebač i on je, želio ili ne, postao starijim bratom, velikim dečkom, sinčinom, malim čovjekom. On je odjednom i preko noći – narastao. Međutim, što se danas događa s tom bebom. Ona će za mjesec dana navršiti pune tri. Godine. Moja beba…koja voli mamu.
Ipak, iako voli mamu najviše na svijetu, ta je ista beba odlučila napraviti mali zaokret u svom životu. I ne samo svom…
Naime, kao i prvorođenac, i ovaj je mladac preskočio spavanje u svom krevetiću (ilitiga popularno zvanom kinderbetu) te se ugodno smjestio na desnoj strani bračnog kreveta, na istom mjestu koje je stariji brat netom bio napustio, a koju je besramno oduzeo tati. Da, kada se prva beba iselila, došla je druga. Simple as that. Koliko mi je god bilo neopisivo drago i znatno jednostavnije (pogotovo u onim prvim mjesecima), vrlo su brzo krenula moja majčinska zanovijetanja. Nikako se ne mogu naspavati, stalno me lupa nogama i gura u stranu, krevet od 180×200 cm, a ja spavam na pomoćnoj „letvici“ sa strane, budi me kada je žedan, budi me ukoliko mu u snu ispadne duda. Neispavana i „grintava“ majka.
Upravo zbog svega, samoj sebi a i njemu, zadala sam „rok“ u kojem ću ga hladnokrvno poslati u bratovu sobu gdje ga od prvog dana čeka i njegov krevet. Rok je bio treći rođendan. Međutim, prije nekih mjesec dana, jednu sasvim običnu večer, moja je beba odlučila uzeti svog plišanog bizona Zona i najbolju prijateljicu dudu te se premjestiti u bratovu sobu.
Šok i nevjerica. Kako? Zašto tako brzo? Pa još je mali? Još nije vrijeme? Tko će mu dati dudu kad mu padne? Tko će mu dati piti kad bude žedan? Što ako padne s kreveta i udari se? Muž me gledao u nevjerici. Slušala sam samu sebe i nisam mogla vjerovati. Naravno, završila sam i s onom slanom tjelesnom tekućinom koju luče sluzne žlijezde po cijelom licu. Dobro, grcala sam. Ali on…on je…on je još moja beba. On nije spreman. Možda ja nisam spremna. Možemo li uistinu biti ikada spremne?
Mislim da ne možemo. Nema te knjige ili prijateljice ili vlastite majke koja te može pripremiti na bilo koji segment majčinstva. Najbolje i najiskrenije što možeš zaslužiti u cijeloj toj priči tuđih iskustava jest jedno veliko, debelo – „rekla sam ti“.
Znala sam da pretjerujem. I sada, dok tipkam ovaj tekst, znam da pretjerujem. Opet, ne mogu vam lagati da nije bilo i da mi još uvijek nije teško kada pomislim da on više nije beba. Niti jedan niti drugi. Teško mi je na samu pomisao da nisam potrebna toliko koliko sam bila. S druge pak strane, neopisivo sam ponosna na svaki njihov uspjeh. Onaj mali, svakodnevni – učinio sam nešto bez pomoći mame ili tate – uspjeh. I nije ispravno radi vlastite sebičnosti i neke (ne)spremnosti stopirati klince u potrazi za vlastitom srećom. Bilo da je riječ o glumačkoj karijeri ili odlasku u vlastitu sobu.
A što se tiče problematike s početka balade i tanke (ili možda ne toliko tanke) granice između bebe i djeteta… Ako su četrdesete nove tridesete, a tridesete nove dvadesete, dvadesete nove desete… Oprostite, ali on je sa tri, što drugo nego – beba! 😉
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes
