Nije gospodin Proust jedini, svatko od nas ima svoje madeleine kolačiće. Čitala sam jedan članak davno u magazinu Mrvica, koji je napisao Vanja Blumenštajn i prvi put je spomenuo jako zanimljivu izmišljenu riječ „nosjećaji“, tj. nosom p(r)obuđeni osjećaji. „Istraživanja pokazuju kako se informacija koje zapamtimo u prisutstvu mirisa snažnije i jasnije prisjećamo kad ponovno osjetimo taj miris. Nos je od svih osjetila i fizički najbliži limbičkom sustavu koji je zadužen za osjećaje i sjećanja.
„Sjećanja izazvana mirisom mogu biti jako snažna. Kada prvi put osjetimo neki miris, povezujemo ga s događajem, osobom ili trenutkom i pohranjujemo ga u memoriju. To je razlog zbog kojeg, s obzirom da većinu mirisa prvi put susrećemo u ranoj dobi, mirisi često bude uspomene iz djetinjstva. Mozak kreira vezu između mirisa i uspomene, pa kad ponovno osjetite isti miris, veza je već stvorena, spremna prizvati uspomenu i raspoloženje. Zato vas, iako se možda ne sjećate točnog trenutka, neki mirisi mogu rastužiti, razveseliti ili razljutiti.“, piše Vanja.
Uhvatim se često da razmišljam o nosjećajima. Miris svježe pržene, mljevene kave koju sam mirisala tokom studentske prakse u Francku, odmah bi me katapultirao u kuću bake, koja me čuvala dok sam bila mala. Tada se kava kupovala u pržionicama, i kad nisam više bila „mala“, baka ili mama bi me poslale u tu pržionicu, a tamo si se mogao predozirati tim mirisom koji ti ostane zauvijek urezan u mozak, kao i bezbrižnost tog djetinjstva. I danas me otvaranje svake nove doze vakumirane kave oraspoloži, iako je to tek blijeda sjena onog mirisa iz pržionice. A tek veze: vanilin kiflice – baka – Božić – uzbuđenje; rođendanska torta od bajama – mama – dječiji rođendani – radost; panceta – navala slanoće i dimljene divote, sitno narezana s margarinom – tata – sreća zajedničke večere…ima tu i onih loših iskustava poput okusa lešo kuhanog mesa kojeg je nemoguće prožvakati, ali ti dide kaže da se nećeš ustati od stola dok ne pojedeš, ili smrad kuhanja kelja i raštike toliko jak da se ide u vanjsku kuhinju to kuhati; sve to i dan danas ima ulogu u mom mozgu. Ako se zaželim „okusa plaže“ samo trebam kupiti čajnu paštetu, bijeli kruh i svježi krastavac. Ako želim razigranost iz osnovne škole, uz Čunga-lunga žvakaće, osjećaj je tu za tren. Okusi su kao lakmus-papiri za sjećanja.
Ako okusi bude potisnute uspomene, pitate li se i vi nekad kakve će uspomene imati vaše dijete?! Hoće li njegove uspomene biti tako raznolike, tako jake, tako opčinjavajuće? Hoće li se vezati uz neka baš vaša jela koja će ga kasnije vraćati u doba djetinjstva? Ili, hoćete li mu neku namirnicu i njezin miris zauvijek pokvariti, jer ste se oko nje svađali i ljutili. Sjećam se kako su moji roditelji imali pravilo da se 5 jela/namirnica ne mora jesti. I to je bilo to. Brat i ja smo imali popis. Oko toga nije bilo nikakve drame, a sami smo mogli odlučiti što ide na popis. Danas jedem tri od pet stvari koje su tada bile na popisu.
Moja nit vodilja u prehrani djeteta je upravo ta da me pamti po dobroj kuhinji, iako on još nema pojma što je dobro, a što loše. Znam samo da sam ja tokom adolescentskih i studentskih dana jela sve izmišljotine koje je prehrambena industrija ikad napravila, prepune šećera i pojačivača okusa, ali ono što se u životu zadržalo i ono čemu se uvijek iznova vraćam i veselim, to je upravo prava domaća kuhinja iz mog ranog djetinjstva. S puno nosjećaja koji zastrašujuće jasno vraćaju iz zaborava atmosferu, energiju i raspoloženje. „Zato dobro živite i pazite što jedete, jer kad stvarate uspomene, ne želite da budu junk!„zaključuje Vanja u članku, a ja potpisujem sve rečeno. Ovog Božića, ako imate djecu napravite im neke posve nove mirise i nove nosjećaje, jer njih nema u kutiji, ni u vrećici s police, vi ih stvarate i mogu biti samo vaši i posebni.
NATAŠA
Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.
