kad narastem želim biti svekrva

Kad narastem, želim biti svekrva. No, ne jedna od onih svekrva iz Facebook grupa o kojima se pišu svakakve stvari, istinite ili neistinite, ružne ili još više ružne.

Želim biti svekrva o kojoj će svoja snaha imati lijepe riječi. Svekrva koja će u pozadini tiho raditi sve najbolje za svoju obitelj, bez puno nametanja.

Gdje i kada počinje ta mala iskra između svekrva i snaha? Kad sin dovede djevojku doma? Vjenčanjem? Dolaskom djece? Teško je reći.

Svega sam se naslušala od prijateljica, poznanica, kolegica i nepoznatih žena s Interneta. Otkad sam postala ozbiljna, odnosno otkad sam započela zajednički život sa svojim sadašnjim mužem, stalno se susrećem s nervoznim snahama koje sve redom imaju grozne svekrve.

Je li to zaista tako? Jesu li zaista grozne? Ili smo mi svi danas ipak malo više pod stresom i male stvari nas izbace iz takta? Iako vjerujem da zaista negdje vani postoje žene koje zagorčavaju život drugima, vjerujem da je puno više onih koje žele imati ugodne obiteljske odnose. Pa gdje onda zapinje? Zašto postoje svekrve koje upadaju nenajavljene u sinovu kuću i premještaju stvari? Koje ispravljaju svaki korak svoje snahe? Koje ne priznaju odgojne metode svojih snaha?

Zašto postoje snahe koje ne cijene suprugovu majku i tu istu ženu koja je odgojila njenog voljenog? Snahe koje ne žele prihvatiti nikakav savjet u najboljoj namjeri i uvik su kontra?

Možda su žene takve postale imajući opravdane razloge, nažalost. A možda svima u današnje doba fali malo tolerancije, iskrenosti i razumijevanja. Muževi dolaze kasno kući, djeca jure s aktivnosti na aktivnost, moderno doba nameće ženi da treba biti savršena u svim poljima da bi se ostvarila i ocijenila uspješnom i pritisak je velik. Pod pritiskom ljudi pucaju i svašta kažu ili naprave.

Nekoć su ljudi, generacije naših svekrva, živjeli u zajednicama. Nekoliko osoba je živjelo u kućanstvu i međusobno su si pomagali. Nekoć radno vrijeme nije bilo kao danas i naše majke, bake, svekrve su imale više vremena posvetiti se kući i obitelji. Nekoć nije bilo toliko stresa. Nekoć su svi imali malo vremena za sebe i ispuhali ventile.

Ponekad u gluho doba noći kad ne mogu spavati, razmišljam o životnom putu svoje djece. Razmišljam što će Lukas postati u životu, gdje će živjeti, kako će mu izgledati djeca. Moji unuci.

Zamišljam sebe kao majku punu razumijevanja za njegovu obitelj koja je spremna pomoći im kada zatreba, koja shvaća da više nije jedina žena u sinovu životu. Koja shvaća da moj sin stvara svoj put i odabire ženu koja mu odgovara. S kojom želi dijeliti sve. Dobro i loše. Zamišljam da nisam ja ta koja im dodatno unosi trzavice jer će biti mnoštvo drugih prepreka i trzavica koje će im unositi nemir u brak.

Zamišljam se da prihvaćam njihove odluke i poštujem njihov način života jer, hej, i ja živim svoj život kako želim.

Stoga, neka mi ovaj kratki tekst ostane vodilja jednog dana i podsjetnik na današnje snove. Neka me opali u glavu ako ikada postanem jedna od svekrva iz Facebook grupa.

No, sine, samo nemoj Hercegovku. Tvrdoglave su za poludit’.

I nemoj neku koja se stalno licka. Traži pažnju drugih.

A ni ove koje guraju karijere ne valjaju jer se neće posvetiti tebi i djeci.

Uzmi neku koja kuha.

I ide u crkvu.

I nosi haljine ispod koljena.