KAKO ZAŠTITI DIJETE?

Ovo je pitanje o kojem sam razmišljala još i prije nego sam postala mama. Već smo zaključili da roditeljska briga započinje od trenutka kada saznate da čekate bebu, a ne prestaje nikada. Stalno razmišljam kako zaštiti svoje dijete, a da ne pretjeram. Kako ga zaštititi, a da pritom ne preuzmem u potpunosti kontrolu nad njihovim životima? Kako ih naučiti da se štite sami? 

Taj strah počinje od prvog dana. Što je veće dijete, to je veći strah. Kada krene hodati, pa pazimo da se ne udari, da ne padne, često u tome pretjeramo jer i pad i udarac i krvavo koljeno je dio odrastanja i odgoja i učenja. Kako će dijete znati da njegov postupak ima posljedicu ako stalno stojimo nad njime i ne dozvoljavamo da dođe do posljedice. Kako da razumije da nešto ne smije, kada ne shvaća zašto to ne smije.“Uči na pogreškama drugih”. To su moji roditelji uvijek govorili. Ali nekako sam bila tip koji nikako nije mogao naučiti lekciju dok se sama nisam opekla.

To se ne odnosi samo na početke, već i kasnije. Roditeljska briga koja nekada ode i u kontroliranje djetetovog života. Odabir hobija, pa kasnije i odabir faksa… Svakako da će mami biti draže da joj kćer odluči svirati klavir, nego plesati. Ali, je li pametnije gurati dijete u željenom smjeru ako njegovo malo srce vuče za tim plesom, nogometom, klarinetom, baletom, nebitno. Bili smo djeca. Odradili smo svoje. Sada smo roditelji i trebali bi podržavati svoje dijete u odabiru svega, pa makar smatrali da se ne radi o dobroj odluci. Dopustiti da se naša djeca nauče na svojoj koži. Naravno, ne pišem ovdje da pustite dijete od 15 godina da se istetovira. Ali dopustiti da uz naš savjet donesu samostalnu odluku i kasnije biti podrška kakva god bila posljedica. Dozvoliti im da imaju određenu kontrolu nad svojim životom, biti im prijatelj, ali i autoritet. Postići da nam dijete povjeri svoje probleme, a ne da se boji naše reakcije. Nadam se da ću osobno u tome uspjeti. Barem ću se truditi.

Ono što mene brine je kako zaštititi dijete od druge djece? Pričam nedavno s jednom prijateljicom koja ima sina koji taman treba krenuti u školu. I požali mi se kako je par dana prije uhvatila jednog starijeg dječaka kako tjera njezinog sina da napiše “ja sam govno” i pritom ga vuče za uho. Zaprepastila sam se. Znam da se sve to događa oko nas, na svojoj koži sam osjetila konstantne uvrede i u osnovnoj i srednjoj školi, ali sam se nekako izvukla iz toga. Pitala sam je što je napravila. Ona se uspjela sabrati i svome sinu objasniti da to ne radi, da se od takvih dečkiju makne, a tog  dječaka je uhvatila za uho i zaprijetila mu da će ga odmah odvesti roditeljima i reći im što je napravio. Zapitala sam se što bih ja napravila da se to dogodi mojem L. Isto što i moja prijateljica. Samo što bih ga za uho dovukla do njegovih roditelja i objasnila im zašto sam tako postupila. Bi li to bilo ispravno? Možda to ne bi bila mudra odluka, jer možda to dijete proživljava traume kod kuće. Možda svoj vijes iskaljuje na drugima jer ne može kući ništa napraviti. Nema kontrolu jer se previše boji. Što napraviti? Neki kažu da bismo trebali djecu naučiti da ignoriraju takve uvrede. Ali znam da takve uvrede ne ostaju samo na uvredama, već ignoriranjem često postanu fizičko nasilje. Ako se roditelji umiješaju, hoće li to biti bolje? Jer, ne radi se ovdje o “dječjim poslima”, već o narušavanju nečijeg samopouzdanja. A posljedice narušenog samopouzdanja jednog osjetljivog djeteta koje je tek zakročilo u svijet, može završiti tragično. Čitamo o tome. Kako odreagirati? Što napraviti? Naučiti dijete da vrati ako ga netko udari? Nisu sva djeca sposobna za to.

Daljnji strah je i tehnologija koja toliko napreduje, sve se snima, svi imaju kamere, društvene mreže vrve opcijama live prijenosa. I ima to svoje prednosti, ali itekako ima i svoje mane. Facebook grupe mrzitelja, jednostavno me jeza hvata od pomisli na sve opcije “cyber zlostavljanja” u današnje vrijeme.

Odgovornost je na čitavom društvu. Na roditeljima, na prijateljima, na profesorima, na susjedima. Smatram da nije rješenje da se djeci dozvoljava da se ponašaju kako im se prohtije jer znaju da ih se štiti. Profesori se boje svojih učenika, boje se njihovih roditelja. Roditelj ne smije viknuti na vlastito dijete jer to odmah daje prizvuk da se nešto loše događa u obitelji. Moji roditelji su i brata i mene naučili da je profesor autoritet. I moramo autoritet poštivati. Naravno, ne bezuvjetno i ne ako prelazi u “maltretiranje”, ali čak i tada su nas naučili da postoje drugačiji načini rješavanja problema, bez podizanja tonova i prijetnji. U mojem razredu u srednjoj školi sam doživjela od par pojedinaca da su profesore pozivali na red kada su smatrali da ih se nije pravedno ocijenilo. Je li to normalno? Da se balavac od 16 godina dere na osobu od kakvih 50-60 godina i poziva je na red? Dakle, kako odgojiti normalnog čovjeka koji drži do sebe i poštuje druge? Ponavljam, odgovornost je na čitavom društvu. Ili se možda varam?


SONJA

Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *