DOBRA MAMA

Ovo je priča o dječjem rođendanu. O dječjem rođendanu koji mi je promijenio život. Za vas koji me ne poznajete, nikada nisam bila “kids person”, ukoliko tako nešto uopće postoji. Dobra većina mojih prijatelja ili poznanika, nekada davno bi vam rekla da sam ja jedna od onih koja ne želi i nikada neće imati djecu. Ima djevojčica koje od najranijeg djetinjstva pokazuju naklonost prema dječici… ja nisam bila jedna od tih. Istini za volju, do svojih ranih dvadeset bila sam u fazi potrebe glumljenja da sam nešto što nisam pa je vjerojatno i taj faktor pridonio poimanju mene kao osobe koja baš i nije sklona djeci. Stvari su se promijenile kada sam upoznala sebe i kada sam kao najveći mogući dar, dobila svoju vlastitu djecu.

Ipak, dječji su rođendani za mene bili i ostali bauk. Previše djece, previše roditelja. Sve se vrti oko djece, svi pričaju o djeci, svi se “natječu” u pričama čije je dijete prvo napravilo ovo ili ono, čije je slađe, bolje ili u krajnjoj liniji, čije pojede cijeli ručak (ili još bolje-voli brokulu). Bolje nisam očekivala ni ovoga puta. Stara ekipa, poznati ljudi, poznata djeca i ja. Spremna na dozu roštilja (jesmo li Hrvati ili nismo), torti (taj sam dio uvijek voljela), djece, majki i sebe same. I svoje (pobjedničke) priče o porodu od deset minuta (beat that)!

Netom prije vrhunca, a negdje između hvatanja male ekipe koja je tek prohodala po dvorištu, jedna mama obznanjuje da bi trebala otići u kuću jer je pelena puna. Niti moja nije stajala bolje pa se zajedno s još tri ili četiri mame, koje su zadesile iste “muke”, upućujem u kuću. Ima nas po cijelom boravku, svaka nad svojim popišancem, kada jedna majka, onako tiho i ispod glasa krene mrmljati svome sinu da se malo smiri dok on manično mlatara nogama i ne dozvoljava joj da se uopće približi peleni. Pošto i sama muku mučim s istim “problemom”, onako ovlaš je pitam je li sve u redu. Ona sramežljivo odgovara: “Samo je malo živ dok ga se presvlači.” Na to, treća mama, već blago crvena u licu počne zapomagati. “Ova moja mi nikako ne da da ju presvučem. Redovito me zapiša.” I sve tri stanemo. Pogledamo jedna drugu i dogodi se rafal. I NAŠI ISTO. ZAŠTO JE PRESVLAČENJE TOLIKI PROBLEM? ŠTO IM JE?

Ostalo je povijest. Do kraja rođendana smo jedna drugoj olakšale dušu na apsolutno svim mogućim poljima. Nisam mogla vjerovati da I DRUGE MAJKE prolaze ono kroz što prolazim i ja. I druge plaču. I druge se deru pa ih nakon toga peče savjest jer su se derale pa opet plaču. I druge šesnaest puta dnevno pospremaju dnevni boravak radi one četiri minute u kojima je sve na svome mjestu i shvaćaju da to nije normalno…ali to ipak rade. I druge imaju dane kada se pitaju jesu li bile sretnije bez djece iako se u istom djeliću sekunde pokaju zbog te iste misli. I drugima fale ženske večeri. I drugima fali ta čaša vina s najboljom prijateljicom u centru grada. I drugima ta ista “naporna” djeca fale samo tri minute nakon što su (napokon) otišle na tu čašu vina s prijateljicom. I druge su zaboravile koju su knjigu zadnju pročitale. I druge imaju kolekciju neprelistanih časopisa starih šest mjeseci i više. I drugima se ne da uvijek valjati po podu i igrati. I druge znaju uvodnu pjesmu Jana i Nigdjezemskih gusara, Sofije Prve, Mickey Mouse Kluba (nastavi niz) napamet, a ne znaju što su jučer jele. Ako su uopće i jele. Ili su jele previše. I druge živciraju muževi i taj njihov light stav prema roditeljstvu. I nesposobnost da budu sami s klincem sat vremena bez telefonskog pozivala “Kad se ti misliš vratiti? Mali/mala je izvan kontrole.” I druge ne spavaju. Ili spavaju na samom rubu kreveta jer on/ona/oni žele spavati dijagonalno a ona ih nema srca pomaknuti. I druge su kritične. I druge misle da s NJIMA nešto nije uredu.

Da, ovo je priča o dječjem rođendanu koji je MENI promijenio život. Rođendan na kojemu sam shvatila da sam i ja SAMO MAMA i da sam i ja THE MAMA takva kakva jesam. Rođendan na kojemu sam shvatila da SVE prolazimo kroz iste uspone i padove (i ne samo one u prenesenom smislu), da SVE imamo dobre i loše dane i da smo SVE samo ljudi. Ljudi koji se previše opterećuju s nevažnim stvarima i pritom (pre)često zaborave da savršenstvo ne postoji. Ono što je bitno jest da su tu za svoje dijete. Na kraju dana, ostaju samo zagrljaji i poljupci, smijeh i one sretne suze. Na kraju dana ostaje LJUBAV. Ona se pamti. Ona ostaje.


IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.