MAJKA HRABROST

Napokon dogodi se i onaj trenutak koji nestrpljivo očekujemo devet mjeseci – primiti u ruke svoju tek rođenu bebicu, postati majka. No nitko nas ne upozori da nakon poroda i nije uvijek sve tako savršeno. Većina majki osjeća se umorno, bolno, vrlo često i emocionalno iscrpljeno. Hoću li znati biti dobra mama i radim li sve ispravno i onako kako treba pitanje je koje se sve majke zapitaju bezbroj puta u tim prvim danima, osobito one koje se s time susreću po prvi put. Margarita – Margot, supermama četveroipolgodišnje djevojčice i nedavno rođenog dječaka, odlučila je s nama podijeliti svoje iskustvo i dati budućim majkama savjet za preživjeti prva tri bolnička dana nakon poroda.

Prije tri dana na svijet je došao moj mali Rudi. Ovo pišem iz bolničke sobe jednog zagrebačkog rodilišta. Neću imenovati u kojem jer ne bi bilo fer prema fantastičnim doktorima i primaljama, niti prema medicinskim sestrama koje padaju s nogu. Problematika ove teme čini se i bezveznom i plačljivom u usporedbi na čudesa koje doktori ovdje izvode kako bi naše bebe došle na svijet sretne i zdrave. Međutim, bitna je zato što se tiče baš tebe. Majke.
Već svi znaju da je dojenje jako bitno. Dojenje je dobro za razvoj djeteta. Dojenje je zakon, dostupno, jeftino, multipraktično. Okej. Svi znaju daje bočica babaroga. Pod bočica mislim formula, adaptirano, umjetno mlijeko, kako hoćete. Ja ga zovem bočica, zvuči mi nekako manje otrovnom riječi. Znam iz prve ruke da je bočica nepraktična, skupa, ne pruža utjehu, i otvara pandorinu kutiju beskonačnih rasprava oko utjecaja na razvoj djeteta.
Ne želim ulaziti u rasprave što je prvo bilo kokoš ili jaje ili koja je bolja opcija od ovog dvoje. Niti je to tema ove priče. Ono što bih voljela podijeliti s vama i možda tako pomoći nekoj sljedećoj mami je kako preživjeti tri bolnička dana nakon poroda. Koncept „rooming in“ boravka majke i djeteta zajedno, odmah od prvog sata od rođenja usvojen je u nekoliko zagrebačkih rodilišta. Ovo smatram jednom super idejom i bitnom „vježbom“ za sve što dolazi poslije izlaska iz bolnice i bolničke skrbi. Međutim postoji jedna velika mračna rupa između zamišljenog i izvedenog, hešteg ono kad to napraviš #croatianstyle. Ne znam čemu je to tako, znam jedino kako su ljudi zaduženi za provođenje podjednake žrtve kao i rodilje zaključane u tim sobama. Zovem ih psihijatrijskim sobama. Bilo je teško, manje, više ili najviše, ali gotovo je i dobila si svoj slatki mali zamotuljak koji si toliko dugo čekala. I što sada? Sada 25 sekundi objašnjavanja prematanja i 35 sekundi postavljanja djeteta na prsa. Sada si majka. Zvonite ako što treba kaže ljubazna sestra. Što treba? Ma sve treba, ne idi, ostani tu, molećivo ju gledam dok moja usta izgovaraju ok, sve mi je jasno.
Majka Glupost.
Ovo sam bila ja prije četiri godine. Ovo je sada moja mlada cimerica, od nepune 21 godine. Bebica koju ima je žilava, jaka djevojčica, sa usisnom snagom onog Electroluxovog usisivača od prije par godina koji je usisavao susjeda kroz strop. Izdržljivost na zavidnoj razini, onako kako to samo bebe od dva dana znaju. Beskonačno urlanje. BES-KON-A-ČNO. Mladoj mami je to prva djevojčica i ne zna što bi napravila, premda je sve pročitala. Prolazi prvih 24 sata, misliš da imaš sve pod kontrolom. Dojke te bole, ali ti si majka hrabrost, izdržavaš. Na wc-u si bila ravno dva puta, bez obzira na krvarenje, tuširala si se samo poslije rađaone. Ide i druga noć u istom revijalnom tonu, beba ne prestaje plakati ako ne doji, ti si sve nervoznija, a u sobi još dvije mame sa svojim bebama. Sada ti preostaje samo tvoj krevet, tvoja beba koju želiš smiriti i tvoje dojke koje će taj posao obaviti. Na rubu živaca oko dva ujutro, s bolovima u dijelovima tijela za koje nisi ni znala da postoje, zvoniš za pomoć po tko zna koji put, i sad već moliš sestru da uzme bebu na dvadeset minuta da dođeš sebi. Sada si već glupa sama sebi, osjećaš se nesposobno, nastupa nervoza i suze samo naviru. Dojenje sada postaje babarogom i bojiš ga se kao vrag tamjana. Misli se panično izmjenjuju. Beba je gladna, nemam mlijeka, ne znam što ću, samo plače, samo da joj daju jesti da se smiri.
Izgubila si ovu bitku. Nećeš izgubiti rat, bez brige.
Ono što sam primjetila da je tijekom vremena posjeta u sobama apsolutni mir. Kada su tate ili bake u sobama i dijele im smirene poljupce po cijeloj glavici. Njišu ih, razgovaraju s njima i zaljubljeno ih gledaju. Smireno. Pripreme koje si prolazila za porod, za tiskanje, disanje, epiduralna, lijekovi protiv bolova.. prilično su nepotrebne. Dobro je da imaš svojeg liječnika koji je vodio trudnoću na porodu, ali i bez toga u rukama si iskusnih liječnika i primalja, trebaš samo biti dobar vojnik i slušati što ti se kaže. Naravno da će se dogoditi situacije gdje ovome neće biti tako, ali ne možemo uzimati iznimke za primjer. Jer sva sreća problematični porodi su ipak u manjini, bez obzira koliko strašno mogu odjeknuti.
Bebe plaču iz nikakvog posebnog razloga, beskonačno dugo i užasno glasno. Tvoje mlijeko će nahraniti bebu, ma koliko ti se činilo da ga nema ili nije dovoljno. Bebi dojenje znači jesti i piti, ali i kokice i kino. Beba nema nikakav raspored. Obično predvečer i po noći imaju ispade plača, a po danu spavaju. Sve naopako. Ali ono što nije naglašeno, niti imaš gdje pročitati, niti se smatra nekim specijalnim problemom je tih 36 sati nakon izlaska iz rađaone i uspostavljanje dojenja. Pa svi mogu dojiti, to je prirodni instinkt, zar ne?
Dojenje je zapravo prvi veliki izazov majčinstva, međusobni intimni odnos tog nježnog sitnog bića i tebe koji mora biti zadovoljen sa obje strane. Jako je bitno za mamu i dijete da zadržiš prisebnost i tražiš pomoć prije nego dođeš do ruba iznemoglosti. Nije u redu niti je normalno da se iscrpljuješ satima u krevetu dojeći bebu samo da se ne rasplače, a da tvoje osnovne potrebe nisu zadovoljene.
Zato nemoj dopustiti da ti nije jasno, da nisi sigurna, da si iscrpljena preko mjere, i da misliš da si nesposobna. Zovi i pitaj, traži pomoć ta tri dana koliko treba. Dok ne osjetiš da si na dobrom putu. Jer kada stigneš kući tog zvona više nema.
P.S. I još nešto. Ako ne ide, i iskačeš izvan svog organizma svaki put kada trebaš dojiti, prestani s tim. Been there, done that. Tvoja beba treba smirenu mater. Treba poljupce i zaljubljene poglede. To je prilično teško ako si suluda. Shvaćaš? Između ostalog, prehrana adaptiranim mlijekom othranila je većinu moje generacije osamdesetih i mislim da smo ispali sasvim u redu 😉
Tvoja Margot.”

 

Supermamu Margot možete pratiti na njezinom super zanimljivom Instagram profilu i You Tube kanalu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *