MAJČINSTVO I MOBITELI

Mobiteli koji život znače kada postanemo mame. Od kada sam rodila, mobitel mi je postao dlan. Za konstantno dopisivanje s drugima mamama o redovnoj probavi naših anđela, boji kakice, rasporedu dojenja, savjetima kako spriječiti bebe da se baš svaki put “zbljuckaju” nakon papanja i slično.
S druge strane za konstantno prelistavanje društvenih mreža koje zaista, pogotovo u onom početnom razdoblju majčinstva, postaju jedini društveni život koji imamo. Doslovno nikamo bez mobitela. Znam, nije to dobro, svjesna sam svih opasnosti, i zaista se pridržavam toga da mobitel nije blizu klinca, noću su svi aparati koji eventualno zrače van spavaće sobe. Ali po danu… horor. Bez mobitela nikamo. A živimo u stanu od 50-ak kvadrata. Čak kada i osvjestim da pretjerujem, pospremim mobitel i baš tada maleni kaže prvu riječ ili prohoda ili napravi nešto super zanimljivo što se mora snimiti (jesam li rekla kako imamo preko 200 filmića, a bebač ima godinu i pol dana), a sve mi dobro znamo da se sve mora snimiti jer sve što naši mališani naprave je jedinstveno i neponovljivo.

Kada god smo kod baka i djedova slušamo prigovaranje kakva je to naša generacija, ovisnici o mobitelima, nije to dobro. I zapravo se u većini toga slažem sa svojima dok se eto nije baš dogodila super smiješna (u tom trenutku poprilično traumatična) situacija. Moj brat koji ima troje djece, ostao je doma čuvati najmlađe, dok je šogorica sa starijih dvoje išla na Advent u grad. Nije imala ključ od stana, jer, računala je da je muž doma. Nakon dva sata kada se draga vratila doma, tj kada je došla pred vrata svojeg stana, čula uplakano dijete, a nitko ne otvara, prošla je jeza. Ne javlja se na mobitel, ne može ući u stan.. Dakle situacija u kojoj bih osobno već počela tražiti sjekiru ili kakvo drugo hladno oružje za provaliti kroz protuprovalna vrata. Napokon kada su došli baka i djed sa rezervnim ključem, zatekla je uplakano dijete, polusmrznutog muža na balkonu i potpuno prljavo staklo od suza svoje male curice. Što se dogodilo – princezica od godinu i pol dana je tatu zatvorila na balkon i više nije znala otvoriti vrata. Još gore je to što ga je zatvorila na balkon čim je šogorica sa ostalim pomladkom izašla. Moj tata je u tom trenu počeo vikati – “pa zašto nisi nosio mobitel sa sobom?!”. I da, ja sam samo promislila kako se meni takvo nešto ne bi moglo dogoditi. Jer mi je mobitel postao dlan. E pa sad vi izvucite pouku iz ovog teksta. I pritom zadovoljite sve i svakoga. Možda bi bilo adekvatno za kraj napisati “umjerenost je vrlina”.

One thought on “MAJČINSTVO I MOBITELI

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *