jesmo li mi ljudi bića koja su plemenita ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem?

Od njegova sam rođenja razmišljala o tome kako ga odgajati. Da uzvrati udarac ili da se povuče? U mom sam odrastanju često bila ona koja se povlačila i popuštala. U podsvijesti mi je bila rečenica „To nije lijepo.“ I onda sam odrastala i povlačila se vrlo često, a u meni bi se svaki put nakupio jedan kamion ljutnje koji bi rekao : „Želim se boriti! To nije u redu!“ Jesmo li mi ljudi zaista bića koja su plemenita i miroljubiva ili smo zvijeri koje se bore za svoje mjesto pod suncem? U zadnje sam vrijeme bila pod velikim teretom toga da potpuno odustanem od svoje miroljubivosti i strpljivosti i krenem u napad na sve koji su me iskorištavali, zanemarivali ili odgurivali. Ma dosta mi je više onih koji se guraju…

kad će prvo/drugo/treće/stoto ilitiga daj mi da budem dio tvog života

Dok nismo uselili u naš stan (khm…zapravo stan od banke), ovog pitanja nije bilo. No imam osjećaj kako smo stavili ključ u bravu da je svima došla obavijest na google kalendaru da je sad postalo okej počet postavljati to pitanje. Sada više nemaju izgovora. Imaju krov nad glavom i „previše“ godina – što mogu još čekati? Isti podsjetnik se valjda javi kada prestaneš dojiti ili daš dijete u vrtić jer najgore što se može dogoditi je prevelika razlika u godinama pa kako ćeš onda? Nije mi nikad bilo jasno gdje zapravo čuči taj poriv, taj mali glasić u tebi koji te kopka, da osim što razmišljaš o zakačenim jajnim stanicama u tuđoj maternici, da i tu znatiželju sprovedeš u djelo. Prvo da dobaciš usput, kao dobar dan kako vam je…

dobar je strah…od poderanih gaća

U svima nama postoji strah. Toliko velik da nam ponekad ne dozvoljava da živimo i funkcioniramo normalno, što god to značilo. Uzmimo za primjer da vozim dijete na redoviti pregled kod liječnika. Dijete će pregledavati, oblačim mu čistu odjeću i donje rublje. Sva garderoba jednostavno mora mirisati na omekšivač, jer Bože sačuvaj da netko tamo pomisli kako sam aljkava majka čije dijete ne miriši. I ja oblačim čitave gaće, obrijem noge, jer eto nikad se ne zna… Tijekom našeg odrastanja u nama je usađena činjenica da je izgled sve. Činjenica toliko snažna da je postala svojevrsna mantra. Uvijek slušamo kako se može dogoditi da me baš sada udari auto, dolazi hitna, voze me tko zna gdje, a na meni poderane gaće i neobrijane noge. Jer zaista, u tim trenutcima najbitnije…

sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka. Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom…

zašto smo odlučili sve napustiti i putovati svijetom idućih godinu dana?

Zašto smo odlučili sve napustiti i putovati svijetom idućih godinu dana? Htjela sam ovaj tekst napisati u nekoliko navrata zadnjih nekoliko mjeseci, ali naprosto ga nisam mogla uobličiti. Ono što je nekada jako jednostavno, isto tako nekada ima svoje razloge da ne dođe od prve (nekada ni od stote). Ali zadnjih dana intenzivno razmišljam kako da vam najbolje dočaram odluku koja je došla iznenada i za koju je trebalo i hrabrosti i spremnosti da je se donese. Pišem ovaj tekst u hladu smokve dok slušam zrikavce kako pjevaju. Uskoro će biti 3 mjeseca od kada smo napustili Dansku. Ono što je trebao biti kratak predah od problema i izazova koje nam je prošla godina donijela (u našem slučaju to je bilo vrlo intenzivno razdoblje renovacije i poteškoća s kućom) doslovno…

što je sreća i kako se mjeri?

Sigurno je sreća biti zdrav i imati zdravu obitelj! Sreća je sigurno i vrijeme koje provodimo s dragim ljudima u veselju i slozi. Za mene je sreća možda najviše od svega leći navečer u krevet s osmijehom na licu! Definitivno, SREĆA su za mene i događaji kojih tek kasnije postanem svjesna – to su oni događaji zbog kojih si cijelo vrijeme „dva metra iznad zemlje“, ali u tom trenutku nisi ni svjestan da proživljavaš tu sreću. Nego tek sutradan, ili nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci iza tog događaja razmišljam o tome kolika sam tada bila sretna. Jedan sretan dan sam proživjela i ovaj petak – znala sam da ću biti sretna taj dan (jer sam bila na godišnjem, jer sam odlučila taj dan uzeti prijepodne za sebe i…

druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život?

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene. Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda…