BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat.

U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan dana sam spavala s Milom, sad spavam s Makom. U međuvremenu mi navrate svi oni koji su prošli, koje nismo mogli spasiti. Zatvorim se i ja u toalet, ali nemam koga nazvati da vidim ishod nalaza. Njihovi nalazi su odavno pokazali poražavajuće rezultate.Read More

PRIČA O PROMJENI

Ovo je priča o promjeni, pozitivnoj promjeni koja se tek treba dogoditi. Jer kao u svakoj priči tek kad priča završi postane jasno zašto su svi likovi i događaji koji su prethodili kraju bitni za priču. Vjerujem da je i sa ovom pričom tako. Priča počinje kao triler, napeto, redovitim otkazom od strane radnika, zapletom ili raspletom, u svakom slučaju oslobađajućim korakom bez društveno prihvatljivog plana u kojem smjeru dalje. Glavni lik je 35+ godišnjakinja, majka dvogodišnje djevojčice koja je dala otkaz bez dogovorenog novog posla, jer je u tom trenutku odlučila da želi živjeti drugačije, ali još nije sigurna na koji način to ostvariti. Možemo ju zvati L ili ću početi pisati u prvom licu pa da sve postane realnije.Read More

NOVOGODIŠNJE ODLUKE KOJE TO NISU

Posljednjih mjeseci intenzivnije razmišljam o svojim navikama vezanim za kupnju odjeće i obuće. Cijela je priča započela selidbom u novi stan kada sam (nakon jako dugo vremena) na jednom mjestu vidjela koliko odjeće i obuće zapravo posjedujem. Treba li mi uistinu toliko? Zasigurno da ne, ali me veseli. Gotovo svaku ženu veseli, zar ne?Read More

KADA SMO PRESTALI SANJATI?

Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.Read More

PROBLEM KOJI NEMA IME

Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti.

Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.Read More

NEKA NAS PROSINAC PROSVIJETLI

Prosinac. Kraj godine. Zadnji i najblještaviji mjesec u godini. Kao da se godina želi pozdraviti s nama u najljepšem mogućem tonu, poručujući nam: Zaboravite sve što nije bilo dobro, proslavite ono što imate! Prilika za ‘skrolanje’ po svemu što jesmo ispunili u proteklim mjesecima, što nismo, a mogli smo, silno smo željeli, a nismo se usudili, nadali se da će ispasti baš onako kako smo zamislili, i ispalo je ili nas nije pomazilo, ali hoće. Prilika za promišljanje što smo sve mogli bolje, a nismo, ali hoćemo. Jer za analitičara poput mene, prosinac je upravo to. Sagledavanje proteklih 12 mjeseci, zatvaranje jedne knjige i početak nove. Novih želja, nadanja, vjerovanja, snova. I to je prekrasno. Jer što god da nam je stara godina donijela, sve je bilo sa svrhom.Read More

PRIJE DUGE

Za taj te trenutak baš ništa u životu ne može pripremiti. Ležiš na onom stolu, gledaš u par nepoznatih očiju i čekaš riječi koje nikad nećeš čuti. Sada, godinu dana kasnije, mislim da je u tom trenutku samo njoj bilo teže nego meni, jer znala je da će mi kroz glavu prolaziti pitanja na koja nema odgovora. A od liječnika očekuješ odgovore, da ti logički, matematički i zdravorazumski objasni nešto što nadilazi sva znanja. Zašto ne kuca to malo srce? Je li ikada uopće zakucalo? Zašto baš ja? I ono najgore: jesam li ja kriva?Read More