SJEDALICA KOJA ŽIVOT ZNAČI

Moj brat bio je ona generacija kada su kod nas napokon krenule auto-sjedalice. Sjećam se da je baka iz Njemačke (tko drugi?!) dovukla tu sjedalicu koja je koštala kao suho zlato i bila šarena kao papiga. I sada se znamo šaliti kako je moj mali brat odrastao u auto-sjedalici; u tom periodu živjeli smo u Zagrebu, a moja mama je provodila dane dovozeći me i odvozeći na razne aktivnosti kako se njeno prvorođeno zlato ne bi osjećalo zapostavjeno sada kad ima brata, a ostatk vremena nas je razvažala po Rebru, Šalati, Zarazi i sličnim bolnicama jer mi smo ona djeca koja ‘to tako vole’. Simpatična anegdota koju s ponosom ističem je i ta da smo bili među prvima koji su se odvezli autoputom do Broda kada su ga otvorili. Sjećam se da neki dijelovi Slavonije još nisu bili oslobođeni i da je ‘tuđa’ vojska stajala na nadvožnjacima. Mama, Petar i ja i prazan autoput. Nitko na svijetu se nije naspavao u toj sjedalici kao Petar.Read More