TAJ VJEČNO PRISUTAN STRAH

Jutro je divno počelo, buđenje pjesmicom mojoj Teni za sretan 7. rođendan uz omiljeni joj Ferrero. Obukle su seke haljinice, uredile se jer ipak je danas poseban dan za sve nas. Uspomene samo naviru, prisjećamo se kako je to bilo davne 2012. godine.

Tada smo već živjeli u Bukureštu, ali ja sam se vratila roditi ovdje, na starom terenu. Tatica je morao otići natrag zbog posla, a Laura i ja smo bile kod svekra i svekrve koji su nam pomagali i pazili na nas dok sam se ja gegala sa ogromnim trbuhom i povišenim tlakom zbog kojeg sam i provela tjedan dana u bolnici na promatranju. Šest dana prije termina, imala sam zakazani pregled u bolnici. Napravila sam milijun planova, sa svojom sekom ću otići na pregled i onda ćemo zajedno kući gdje ćemo malo pospremiti i napraviti kolače jer tata sutra dolazi i zajedno čekamo porod. Da, ti silni planovi! Na pregledu je ustanovljeno da imam manjka plodne vode i da moram ostati u bolnici te da će mi sutra inducirati porod. S obzirom da sam ja već dan prije imala osjećaj da se nešto dešava, jer me u leđima počelo boljeti i pomislila sam kako bi to mogao biti početak trudova, doktor je rekao da on očekuje da ću ja to riješiti prije. I tako je i bilo. Uz super ekipu u predrađaoni, vrijeme je brzo prolazilo, a trudovi se postepeno pojačavali. Malo iza 3h ujutro, Tena je bila spremna za izlazak. Bez problema sam između trudova prošetala do rađaone i u 3.41h stigla je divna i zdrava bebica, predivno biće. Tata je promijenio planove i u to vrijeme čekao avion, iako je trebao doći tek navečer autom, u nadi da će nekako stići i biti sa mnom na porodu, no srećom nisam se toliko dugo mučila, tako da je nazdravljao na aerodromu. Mogu samo misliti kako mu je proteklo vrijeme dok je promijenio aerodrome i avione jer nije bilo direktnog leta. Stigao je oko 14h da upozna svoju kćer. Nije sve prošlo po planu, ali sve je prošlo divno i to je bilo najvažnije.

Nakon pjesmica, slatkiša i uređivanja, sjele smo u auto da ih odvezem u školu. Ja sam vozač po sili, ne volim voziti i bojim se voziti, ali moram i pomirila sam se  s time. Na raskrižju kod nas, koje je meni osobno grozno, stojim i gledam lijevo, desno, ispred sebe…auti sparkirani po svugdje, ogledalo zamućeno od hladnoće…ne vidim ništa kao ni inače…i eto, dok sam se na sekundu predugo koncentrirala na tu lijevu stranu, a ja trebam skrenuti desno, s te desne strane mi je doletio kombi kojeg nisam vidjela…krenula sam i on je samo bio tu, to je sve što znam…srećom, stao je na vrijeme i on i ja…sekunda nas je dijelila od katastrofe tko zna kakvih razmjera… I eto, toliko muke da ih donesemo na svijet, toliko truda da ih održimo na životu, a samo je sekunda dovoljna da to sve izgubimo.

Muž me uvjerava da nije strašno, kad voziš takve se stvari svima dešavaju i tako dalje. Sve ja to znam, nema smisla razmišljati o tome što je moglo biti, ali opet mi to ne izlazi iz glave i znam da će mi trebati neko vrijeme da se oporavim od toga. Inače uvijek prvo pomislim na najgore i silno se trudim da to izbijem iz sebe, ali ovakve situacije me vraćaju nazad u taj „crnjak“ ! Od toga da im se nešto dogodi, samo je jedna stvar gora, a to je da im se nešto dogodi mojom krivnjom! Taj prokleti strah koji je stalno tu negdje prisutan, vjerujem kod svih majki. Kako biti normalan, kako barem donekle ostati normalan?

Izbacivanje ovih osjećaja na „papir“ pomoglo mi je da se isplačem i dođem k sebi. Dobro je da svaka od nas ima neki ispušni ventil koji će joj pomoći da prebrodi ovakve i slične situacije straha. Sad ću ispeći kolače – to me isto uvijek smiruje, te napuhati balone i urediti kuću u rođendanskom stilu dok ih čekam da dođu iz škole. Kasnije kad i muž i najmlađa seka dođu kući, svečano ćemo večerati i puhati svjećice, a i cijeli vikend nam je rezerviran za proslavu i truditi ću se sada razmišljati samo o tome.

I da, prijatelji i bake pitaju što da kupe Teni za rođendan…evo, jedno ogromno stakleno obiteljsko zvono, lijepo bih molila. Svakoj obitelji bi dobro došlo.

Foto: Unsplash


ANA @anasank

Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji  spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga  napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.

SVE ONO ŠTO MI NISU REKLI O MAJČINSTVU

Sjećate li se savjeta koje ste dobile u trudnoći? Naravno da se sjećate. Već i ptice na grani znaju da se moramo naspavati sad jer poslije nećemo moći. Diže li vam se kosa na glavi od te rečenice? Da, znam. I meni. Ili onaj – uživaj u svakom trenutku, to sve tako brzo prođe. Ili…poslije postaje lakše. Sve su to dobronamjerni savjeti. Sve su to poprilično ok savjeti. No uvijek su isti. Klasični. Kroz majčinstvo svi prolazimo na svoj način. Netko se naspava, netko ne. Nekom je prva godina majčinstva najteža, nekom su druge dvije. Netko pije toplu kavu, netko hladnu. Ok, znam da vas većina pije hladnu. Read More

MOJA ODLUKA ZA 2019. – BITI PRISUTNA

Nedavno sam sa prijateljicom sjedila na radionici pod nazivom “Mediji i djeca” organizirane od strane udruga Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba Hrvatska koja me zaista zaintrigirala i navela na razmišljanje o tome koliko sam zaista prisutna i posvećena dječici dok sam s njima.

Na porodiljnom dopustu ostala sam dok maleni nisu napunili 2 i pol godine i tijekom tog boravka kod kuće nije mi bio problem osmišljati razne igre kako bih ih zabavila i ujedno naučila nekim novim stvarima koje su bile prikladne njihovoj dobi. Međutim, tada su zaista bili mali i zahtjevi mališana u toj dobi uvelike se razlikuju od današnjih kada imaju 3 i pol godine. I ja sam od mame koja je svo vrijeme provodila s njima kod kuće odjednom počela raditi i provoditi puno radno vrijeme na poslu.Read More

KAKO ZNATI JE LI VRIJEME ZA DRUGO DIJETE

U zadnje vrijeme sve češće me ljudi pitaju kad će to drugo dijete i je li uopće namjeravamo ići na drugo dijete. To pitanje me totalno zbuni jer ni sama još ne znam odgovor i baš zbog toga ne volim da me to pitaju. Obično odgovorim “pa da, valjda hoćemo, ne znam, ne još, malo kasnije“. U biti istina je da ja ne znam želim li drugo dijete. Dopustite da se već u početku obranim od negativnih komentara. Da, volim djecu. Da, majčinstvo je nešto najbolje što mi se dogodilo i moj život je sa S. dobio smisao. Da, znam da su djeca blagoslov. Da, znam da drugo voliš jednako kao i prvo. Da, znam da bi mi jednog dana moglo biti žao. Read More

PLAN ZA SPAS

Napokon sam shvatila da trebam organiziraniju verziju sebe. Sad kad je voda došla do grla. Ali tako to kod mene ide. Mora doći do grla da shvatim. Dvoje djece, dvije ogromne odgovornosti i ja u kaosu. Kaosu zbog nespavanja jer eto izbijaju nam zubi. Kaosu zbog temperatura ukućana koje se samo redaju i ne vidim im kraja. Kaosu zbog gomile sitnica koje ne stižem. Kaosu zbog naizgled jednostavnih stvari koje moram napraviti, ali silom prilika prekinuta sam u njima petstotina puta u danu jer je moja beba počela puzati i penjati se posvuda, a ako to ne radi onda urliče da ju dignem. Tako da mi je obično vješanje rublja cjelodnevna aktivnost. A odrađivanje toga i sličnih poslova jednom rukom posebna vještina vrijedna live prijenosa.Read More

SAMO OZDRAVI MI TI. I NASPAVAJ SE JA.

Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti!Read More

MAMA S PAMĆENJEM ZLATNE RIBICE

Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.Read More

MAMA, KUPI MI TO!

Koliko puta dnevno čujete ovu uskličnu rečenicu? Koliko puta tjedno čujete ovu rečenicu? Vaš odgovor je vjerojatno često, odnosno svakodnevno. Barem je tako u mom slučaju kad smo zajedno u trgovini, tada je to njegova jedina rečenica. Ako izađemo iz trgovine samo s kupljenim kinder jajetom ili čokoladicom, to je za mene uspjeh. Zašto? Uspjeh je odvratiti njegovu pažnju s polica punih igračka, police koje kao da viču samo njegovo ime i govore mu: „Kupi me!“ „Uzmi me, trebaš me!“Read More

Kako preživjeti prvu godinu majčinstva – savjeti jedne ne tako savršene mame

Šest godina. Ne mogu vjerovati da će za par mjeseci biti šest godina od kada sam prvi put primila štrucu od 3.610 g u ruke.  Prvi put od kada sam se našla u tom novom svijetu zvanom majčinstvo.

Prvi period je težak. Svakom na svoj način. Najednom se nađeš s malenim bićem za koje nemaš pojma što želi i što treba, svi drugi su najednom strašno pametni i puni savjeta, a ti se često osjećaš kao najgora mama na svijetu. Ali vjeruj mi, nisi – čim se tako osjećaš znači da se trudiš biti najbolja mama svom djetetu. A da bih ti olakšala, evo par stvari koje sam ja sa iskustvom naučila:Read More