SUPERMAME http://www.supermame.hr LIFESTYLE PORTAL ZA MODERNE MAME Wed, 17 Oct 2018 12:08:26 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.8 122157962 KLUPA ZA DOJENJE…I VJEČNE POLEMIKE http://www.supermame.hr/2018/10/17/klupa-za-dojenje-i-vjecne-polemike/ http://www.supermame.hr/2018/10/17/klupa-za-dojenje-i-vjecne-polemike/#respond Wed, 17 Oct 2018 11:11:52 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9210 Nedavno sam na par hrvatskih portala pročitala zanimljivu objavu koja se tiče majčinstva i dojenja. Radi se o Heer pametnoj klupi za dojenje koju je osmislio studio 52hours iza kojeg stoje jedna Zagrepčanka i jedan Beograđanin (samo ta informacija sigurno je već po društvenim mrežama izazvala hrpu zlobnih komentara). Klupa ne samo što je estetski […]

Objava KLUPA ZA DOJENJE…I VJEČNE POLEMIKE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Nedavno sam na par hrvatskih portala pročitala zanimljivu objavu koja se tiče majčinstva i dojenja. Radi se o Heer pametnoj klupi za dojenje koju je osmislio studio 52hours iza kojeg stoje jedna Zagrepčanka i jedan Beograđanin (samo ta informacija sigurno je već po društvenim mrežama izazvala hrpu zlobnih komentara). Klupa ne samo što je estetski predivna, nego se okreće i ljulja. Prva pomisao koja mi pada napamet je: “wow, kako dobra ideja“. Sjedila bih i ljuljuškala se u njoj i bez bebe. Odličan projekt, odlična ideja, i to još domaća. Kud ćeš bolje. Napokon netko i na Balkanu misli i na nas majke. Da bar takvih klupa ima po svuda.

Sve bi bilo super da nisam počela čitati komentare. Ova objava potaknula je lavinu komentara. 85% njih bilo je negativno.  “Klupa je uvreda za sve majke koje doje“. “I ovako nas kritiziraju kad dojimo u javnosti, sad bi se još trebale skrivati.” “Sramota.” “Mene bi bilo sram sjesti u ovo čudo.” “Nije sramota nahraniti svoje dijete“. “Gole sise po svuda, a dojenje se skriva.” “Koja glupost.

Mi žene nikada nismo zadovoljne. Uvijek neke polemike. Osobito kad je dojenje u pitanju.

Pa evo da ja ispričam svoju priču. Ja sam jedna mama koju nije bilo sramota hraniti svoje dijete po vani, ali sisa je ipak sisa, i nisam se nikad osjećala lagodno kad bih ju morala izvaditi pred drugima, pa čak ni pred nekim članovima obitelji. Uvijek sam preferirala povući se negdje dalje od tuđih pogleda, iako nikad nisam doživjela da mi netko kaže da se pokrijem. Ponekad bih iz restorana otišla u auto. I da, iako su hranile moje dijete 13 mjeseci, moje sise su moja intima. I tako će biti zauvijek.

Hranjenje po vani uvijek mi je bio stres. I kao takva navikla sam svoje dijete na mir. Niti on se nije mogao baš skoncentrirati kad je trebao dojiti, a oko nas je bio žamor. Sjediš u restoranu, on non stop okreće glavu, a tebi sisa na izvol’te. Dobar vam tek, hoćete malo mlijeka u kavu?

Nemojte me krivo shvatiti. Ja sam ZA dojenje u javnosti, i ne mislim da bi se mame trebale pokrivati, ali kao što ima vas kojima je to potpuno prirodno tako ima i nas mama koje se ne osjećamo lagodno kad dojimo u javnosti. Zato jer smo jednostavno takve. Drugo objašnjenje ne postoji. A to što nam nije ugodno dojiti svugdje ne znači da smo mi lošije osobe ili majke.

Zato podržavam ovakve projekte jer mislim da je potrebno više takvih mjesta za mame kao što sam ja i meni slične. Jer u moru ovih negativnih komentara bilo je i onih pozitivnih. Sva sreća, inače bih se ozbiljno zabrinula.

Na kraju dana najbitnije je da su vaša djeca sita i zadovoljna. A na vama je odluka gdje, kako i s čim ćete ih nahraniti.

Prozivati ljude koji imaju ovakve odlične ideje i koji svojim projektima misle i na druge je zaista ružno, ili kako bi moj Stefi rekao – bljak!


MARTINA

Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.

@ouritaliandays

Objava KLUPA ZA DOJENJE…I VJEČNE POLEMIKE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/17/klupa-za-dojenje-i-vjecne-polemike/feed/ 0 9210
PREPUNIM KINO DVORANAMA ZAPOČEO PROJEKT “OPTIMA ČASTI KINOM CIJELU OBITELJ” http://www.supermame.hr/2018/10/17/prepunim-kino-dvoranama-zapoceo-projekt-optima-casti-kinom-cijelu-obitelj/ http://www.supermame.hr/2018/10/17/prepunim-kino-dvoranama-zapoceo-projekt-optima-casti-kinom-cijelu-obitelj/#respond Wed, 17 Oct 2018 07:39:00 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9200 Optima Telekom je pokrenuo projekt“Optima časti kinom cijelu obitelj” kojim će druge subote svakog mjeseca posjetitelje počastiti novim filmskim naslovima u kojima mogu uživati svi članovi obitelji. Ovog vikenda održana je prva projekcija filma koju nisu propustile pogledati niti Supermame Lorena @lorena_m_f i Sonja @littlemisstwiggyblog , zajedno s predstavnicima drugih medija i poznate osobe među […]

Objava PREPUNIM KINO DVORANAMA ZAPOČEO PROJEKT “OPTIMA ČASTI KINOM CIJELU OBITELJ” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Optima Telekom je pokrenuo projekt“Optima časti kinom cijelu obitelj” kojim će druge subote svakog mjeseca posjetitelje počastiti novim filmskim naslovima u kojima mogu uživati svi članovi obitelji.

Ovog vikenda održana je prva projekcija filma koju nisu propustile pogledati niti Supermame Lorena @lorena_m_f i Sonja @littlemisstwiggyblog , zajedno s predstavnicima drugih medija i poznate osobe među kojima su bile Lana Klingor Mihić i Doris Pinčić Rogoznica koje su sa svojim obiteljima uživale u animiranom filmu Vili Kočnica. Svi posjetitelji imali su priliku pratiti pustolovine animiranih likova u opuštajućem ambijentu kina, a za poklon su nas dočekale društvene igre uz koje nam i kod kuće neće nedostajati zabave. Kino dvorane CineStara u SlavonskomBrodu, Splitu, Zagrebu (Arena Centar), Varaždinu, Rijeci i Osijeku bile su dupkom pune malih i velikih ljubitelja filmova.

S obzirom na to da je broj ulaznica ograničen potrebno je na vrijeme preuzeti minimalno dvije, a maksimalno pet karata na blagajnama CineStar kina unutar devet dana do početka projekcije.

Optima zna koliko je vrijeme koje provedemo s članovima obitelji dragocjeno i zato poziva sve ljubitelje obiteljskih i dječjih filmova na druženje druge subote svakog mjeseca jer je ugodna kino dvorana savršena za opuštanje s vašom obitelj.

Više informacija o projektu i sljedećoj filmskoj projekciji potražite na: https://www.optima.hr/subotajezaobitelj

 

Objava PREPUNIM KINO DVORANAMA ZAPOČEO PROJEKT “OPTIMA ČASTI KINOM CIJELU OBITELJ” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/17/prepunim-kino-dvoranama-zapoceo-projekt-optima-casti-kinom-cijelu-obitelj/feed/ 0 9200
KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE http://www.supermame.hr/2018/10/16/kako-javno-zdravstvo-zadire-u-nasu-intmu-i-struze-je-a-mi-nismo-zasutile/ http://www.supermame.hr/2018/10/16/kako-javno-zdravstvo-zadire-u-nasu-intmu-i-struze-je-a-mi-nismo-zasutile/#respond Tue, 16 Oct 2018 07:15:23 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9194 Kad govorimo o ženskom reproduktivnom zdravlju, često se spominju tri uključene strane koje su jako često zaraćene. To su ginekolozi i porodničari, Rode (i druge aktivistice za ženska ljudska prava) te same pacijentice. Kako je moguće da te tri strane jako teško nalaze zajednički jezik, a svi uključeni imaju zajednički cilj – da što zdravija […]

Objava KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Kad govorimo o ženskom reproduktivnom zdravlju, često se spominju tri uključene strane koje su jako često zaraćene. To su ginekolozi i porodničari, Rode (i druge aktivistice za ženska ljudska prava) te same pacijentice. Kako je moguće da te tri strane jako teško nalaze zajednički jezik, a svi uključeni imaju zajednički cilj – da što zdravija mama rodi što zdraviju bebu.

Kako je ovo portal s mamama blogericama, osjećam se sobodno vam iznijeti i svoje iskustvo. Zbog svojih zdravstvenih komplikacija odlučila sam, na preporuku moje ginekologinje, roditi u Petrovoj. Porod je bio težak, dugačak, a tjedan dana nakon poroda sam bila ponovno hospitalizirana zbog zdravstvenih komplikacija. No, unatoč tome, odnos i doktora i medicinskih sestara prema meni je bio i više nego odličan. Doktor koji je vodio moju trudnoću u trudničkoj ambulanti bio je i velik dio poroda uz mene u rađaonici. Hrabrio me, bodrio, vodio prema svakoj slijedećoj fazi, šalio se s mojim mužem, dodavao mi vode i najvažnije, porodio moju djevojčicu živu i zdravu. U tom trenutku ja sam bila najsretnija i najponosnija žena na svijetu. Kad su krenuli problemi s dojenjem u bolnici i povišenom temperaturom, sestre su bile uz mene cijelu noć, pomagale mi izdojiti se. Kad sam se vratila kao povratnica s komplikacijama, njegovale su me s krajnjom pažnjom i uviđajnosti prema mom jako lošem mentalnom stanju jer sam bila očajna što se moaram vratiti u bolnicu, što nisu sigurni zbog čega imam temperaturu, što ne mogu više dojiti jer je temperatura previsoka i sl. Nisam krivila ni doktore ni sestre zbog komplikacija jer sam znala da postoji razlika između medicinske pogreške koja nastane radi namjerne nepažnje i neprovođenja liječenja po svim pravilima struke i komplikacije koje se dogode radi recimo to tako „više sile“. Imala sam samo jedan cilj – ozdraviti i oni su mi pomogli u tome, a ja sam im na tome zaista zahvalna. Drugi put sam rodila jako brzo, bez ikakvih komplikacija, bila sam van sebe od sreće što su me svi problemi s prvog poroda zaobišli, no o doktoru koji me porodio drugi put ne bih mogla baš napisati ovakav hvalospjev. Držim da je bio bahat i arogantan, ali oprostila sam mu samo jer je bio zgodan i jer se sve jako brzo završilo. U tolikom moru muškog šovinizma prema ženama,  oprostit ćete i vi meni ovaj mali ženski šovinizam.

No, to nije iskustvo svih žena. Dapače, zadnjih dana slušamo i čitamo o brojnim strahotama. Potpuno je nevjerojatno da kad ulazimo u zdravstveni sustav tražeći medicinsku pomoć u vezi svog reproduktivnog sustava, da dio žena izađe iz sustava sa simptomima PTSP-a. U tom slučaju, ne smijemo dopustiti da nas uvjere da je to „intimna stvar“ i da ih ne dovodimo u neugodnu situaciju progovarajući o tome, nego moramo progovoriti, tražiti promjene i naravno i ne odustati u svojim zahtjevima za humaniji pristup. Mene zanima kako je moguće kad govorimo o ginekologiji i porodništvu da postoji toliko broj nesporazuma, komunikacijskih problema, zaraćenih strana i naravno žena koje govore da tamo ni mrtve neće više kročiti. Koliko je meni poznato, to je jedina grana medicine gdje postoje toliki problemi jer nisam čula da toliki broj pacijenata kaže da više ni mrtav neće kročiti u internističku ambulantu.

Kad govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju taj poremećaj nije vezan samo za rat, nego za svako traumatsko iskutvo tijekom kojeg pojedinac osjeti duboki strah za svoj život ili za život nekog drugog. Ako ste vi saznali da ste izgubili bebu, u riziku ste za razvoj depresije minimalno slijedeće tri godine, te mnoge žene osjećaju gubitak i prolaze kroz proces žalovanja koji je istovjetan procesu žalovanja zbog smrti bliske osobe. No, ako Vas uz sve to još i tjeraju da prolazite kiretažu uz nesagledive bolove, vežu, drže za ruke, noge, glavu, pa potom uvjeravaju da ste preosjetljivi, da sve to nije ništa, da ste razmažene, to je takav sustavan udarac na žensko mentalno zdravlje koje ne smije i ne može biti ignoriran. Pogotovo jer je dužnost svakog liječnika da liječi pacijentice, a ne da im svojim postupcima dodatno ugrožavaju zdravlje. Ako postoje liječnici koji smataraju da mentalno zdravlje nije važno, onda se postavlja pitanje dovoljne stručnosti liječnika koji provode takve postupke ako nisu svjesni da takvi postupci imaju reperkusija i na fizičko, ali i mentalno zdravlje pacijentica.

Pošto brojne žene navode da se to i njima dogodilo i da su se dovoljno ohrabrile da o tome javno progovore, moramo se zapitati, kolika je još brojka žena koje se nisu usudile potpisati na svoje iskustvo i još pate u tišini.

Mnogi su sad krenuli s lovom na vještice i prozivaju liječnike različitim pogrdnim imenima i uvredama. To nije put. Velika većina liječnika nije takva, no trebamo otkriti kukolj među njima. To će najbolje znati sami liječnici tko je kakav i koji su to njihovi kolege koji provode ovakve postupke, tko su oni liječnici koji ne jednom ostave gazu u trbušnoj šupljini svojih pacijentica, a tko su oni koji će obavljati svoj posao, samo uz plavu kuvertu. Baš liječnici trebaju ustati protiv takvih postupaka i ne dozvoliti da se blati cijela jedna struka i sve ih se trpa u isti koš jer nisu svi takvi.

Također, nedavno sam čula jednu ginekologinju koja je rekla da ne voli izraz humanizacija poroda jer po tome ispada da oni rade nehumane porode. Nemojmo se zavaravati, uvjeti u kojima mnogi liječnici rade jesu nehumani, pa samim tim ni uvjeti za rađanje nisu idealni. Pa u Klinici za ženske bolesti nisu imali odgovarajućeg spekuluma kojim bi me pregledali, a kako je onda tek drugdje. Jeste li kad ušli u prostor za ultrazvučni pregled u Petrovoj? Pa nije ni čudo da se govori o humanizaciji, jer uvjeti rada u nekim bolnicama su baš to – nehumani. Ginekolozi su ti koji trebaju dići također glas u ovom pokretu #prekinimošutnju i ukazati na sve probleme sustava. Znate li da u našoj EU većinu trudnoća i poroda ne vode liječnici nego vam trudnoću vode babice, a isto tako je i s porodima? Ako je sve u redu ni ne vidite liječnika. Ne mogu, a ne zapitati se kako bi bilo kod nas kad bi liječnici bili manje opterećeni pregledima svih urednih trudnoća, a posvetili se samo patologijama u trudnoći. Kakav bi onda tretman dobivale pacijantice, ako bi uvjeti rada, a s time i rađanja bili drugačiji za sve uključene.

Po meni je to put. Ne nastaviti rat još ostrašćeniji, nego ujediniti snage da popravimo sustav i adresiramo problem na pravu adresu – državu. Ona ima odgovornost za zdravstveni sustav koji svi masno plaćamo, a često nas ostavi krajnje nezadovoljne. Samo zajedničkim snagama možemo postići toliko nužnu promjenu. Iznimno je važno da ovo ne postane samo još jedna u nizu vijesti koje su buknule pa zatim splasnule kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je problem svih nas i baš zbog toga nakon pokreta #prekinimošutnju trebamo započeti s nekim novim pokretom kao što su #tražimopromjene i #provodimopromjene sve dok sustav ne bude dovoljno human za sve uključene, a svi zajedno budemo radili na njegovom poboljšanju prepoznajući svoj dio odgovornosti za zajednički i javni zdravstveni sustav.


MAJA

Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.

Blog: Mamologija – psihologija s majčinskim licem

Objava KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/16/kako-javno-zdravstvo-zadire-u-nasu-intmu-i-struze-je-a-mi-nismo-zasutile/feed/ 0 9194
NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA http://www.supermame.hr/2018/10/16/nikada-nisam-htjela-biti-mama/ http://www.supermame.hr/2018/10/16/nikada-nisam-htjela-biti-mama/#respond Tue, 16 Oct 2018 07:00:38 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9189 Ovo sigurno niste čule od niti jedne mame do sada na portalu, ali ja NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA, niti se UDATI. Strašno zvuči zar ne? Sad ću vam objasniti, pa će sve biti jasnije… Naime, ja sam najstarije dijete u mojoj obitelji od nas devetero djece. Da, dobro ste čule. Tako da sam u […]

Objava NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Ovo sigurno niste čule od niti jedne mame do sada na portalu, ali ja NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA, niti se UDATI.
Strašno zvuči zar ne?
Sad ću vam objasniti, pa će sve biti jasnije…

Naime, ja sam najstarije dijete u mojoj obitelji od nas devetero djece. Da, dobro ste čule.
Tako da sam u najkraćim crtama rečeno, od malena gledala tu nezabavnu, strašnu, tešku stranu odgoja, kao što su nespavanje, raznorazne dječje bolesti, plač, bljucanje, proljevi, bronhitisi itd.

Sad je jasnije, jel’ da ?

Ali u život je ušao moj sadašnji suprug, inače moj susjed, također priča za sebe…i dogodila se ljubav, napokon i sa moje strane, a on je kao bio u mene zaljubljen 7 godina prije toga svega.
Vezu smo započeli u Bosni, ubrzo se preselili u Zagreb i tamo dobili dvije curice Kaju 2009 godine te Klaru odmah godinu poslije.

I to je posebna priča.

Nakon šest godina života u Zagrebu i svačega proživljenog, odlučismo sreću potražiti u “toj” Njemačkoj.
Sada već četiri godine živimo u lijepom malom mjestu pored Frankfurta, gdje smo 2015 godine dobili sina Davora.
Također smo i ovdje svašta proživjeli, od prilagodbe, učenja jezika (ja nisam znala reći više od “Guten Tag“) prolaska prijatelja i rodbine kroz naš mali stan, kako to obično biva kada tek dođeš u Njemačku, do najtežeg perioda u mom životu, leukemije mog 21-godišnjeg brata.

E sada, kako ovaj cijeli tekst ne bi ispao kao jedan veliki crnjak i “Bože moj što je ova sve proživjela“, sretna vijest je –  ŽIVA SAM.
I pozitivnija nego ikada, s još više vjere i ljubavi u sebe…životnog elana, pozitive i entuzijazma,
a bilo je tu i depresija i prekomjernog pušenja cigareta, plača, milion puta postavljenog pitanja “zašto baš meni“.
Ali vjerujte, Bog – svemir uvijek ima bolji plan za nas, čak i kada je najteže, trebate samo vjerovati.
Bilo je teško, ali držala sam se samo Njega, jer logika i um u tim trenucima zaista mogu samo odmagati.

Jedna od metoda koju sam tada intenzivno koristila je bila vizualizacija, bez da sam tada čula za Anu Bučević, Louise-u Hay i sve ostale motivacijske govornike. Jer, Bože moj, ja sam po prirodi bila čista pozitiva, tako da to nikada nisam “morala” furati i sve te stvari su u biti prirodne, samo što ih nekad zaboravimo i zapostavimo.

Evo i primjera, svaki dan kada bih išla kući iz bolnice, ostavljajući bolesnog brata, idući kući bebi od 4 mjeseca, počela bih dobivati slike brata u lijesu i cijele obitelji u crnini. I jednu večer mi dođe neki glas i kaže “a zašto ga ne bi zamišljala kako je živ, zdrav i kako se ženi za svoju voljenu curu”.
I tako sam i počela vizualizirati lijepe stvari i sad ne mogu reći da je baš to pomoglo da brat ozdravi, ali kombinacija vizualizacije, molitve, pozitive i ljubavi je sigurno upalila.

Sada je živ i zdrav i sretno oženjen, a nećete vjerovati ja sam mu bila donor matičnih stanica, iako su doktori rekli da nisam najbolji izbor jer sam već rodila djecu…i to je bilo nešto novo što sam tada saznala. Da sa svakim novim rođenjem djeteta majka izgubi dio sebe, da nismo u medicinskom smislu više kao cijela osoba, nemamo onih 100 posto sebe više nikada.

Cure, žene, majke moje, da skratim ovu prvu priču.
Nakon svih negativnih događaja u mom životu, nekako sam dobivala nadnaravnu snagu i volju za dalje…a zašto?

Zato što sam se okrenula pozitivnim stvarima, svojoj zdravoj djeci, zrakama sunca, zagrljajima, poljupcima, dugim šetnjama, kavama bez cigareta, muzici koja zaista liječi, divnim razgovorima sa voljenim osobama.

Ne uzimajte sve te stvari zdravo za gotovo, jer u tim stvarima i sadašnjem trenutku je ŽIVOT. Ja i sama danas često zaboravim, pa se naživciram radi gluposti, tražim sebe u poslovnom smislu, sumnjam u svoje sposobnosti, pitam se kako dalje.

Ali lako i brzo se vratim u dubinu sebe i znam da je sve točno onako kako treba biti, jer dajem sve od sebe i još više od toga i onda mi preostaje samo da čekam i vjerujem.

Poruka glasi, maštajte samo pozitivno, vjerujte i puno se smijte, na kraju sve dođe na svoje.


NIKOLINA @nickys_harmony

Supermame troje prekrasne djece, dvije curice i dečka. Najbolja supruga na svijetu, kad ne brojimo pms dane. Najbolja prijateljica, jednoj divnoj Ivani već preko 20 godina. Najstarija sestra od pet braće i tri sestre. Zaljubljenik u sve nacije i planiram proputovati svijet jednog divnog dana. Zaljubljenik u život,male stvari, duhovnost, svemir i Boga.

Objava NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/16/nikada-nisam-htjela-biti-mama/feed/ 0 9189
SLOBODA GOVORA (ZA SVE?) http://www.supermame.hr/2018/10/15/sloboda-govora-za-sve/ http://www.supermame.hr/2018/10/15/sloboda-govora-za-sve/#respond Mon, 15 Oct 2018 12:57:23 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9175 Danima mi glavom prolaze razne misli, pomalo teške i zabrinute. Razmišljam o ovoj maloj zemljici, predivnoj i šarolikoj, koja je zapela u nekim davnim vremenima, u kojoj žive ljudi različitih sudbina, različitih razmišljanja, ljudi otvorenijih i oni jako zatvorenih pogleda na život. Zapravo, mislila sam da živimo u vremenima u kojima je nepotrebno spominjati osnovna […]

Objava SLOBODA GOVORA (ZA SVE?) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Danima mi glavom prolaze razne misli, pomalo teške i zabrinute. Razmišljam o ovoj maloj zemljici, predivnoj i šarolikoj, koja je zapela u nekim davnim vremenima, u kojoj žive ljudi različitih sudbina, različitih razmišljanja, ljudi otvorenijih i oni jako zatvorenih pogleda na život. Zapravo, mislila sam da živimo u vremenima u kojima je nepotrebno spominjati osnovna ljudska prava, dostojanstvo, u vremenima gdje svatko ima pravo glasa, svog mišljenja…. Ali zapravo živimo u vremenima kada pod krinkom liberalnog imamo okove konzervatizma i primitivizma u sebi. 

Pravo glasa ima svatko, zar ne?  Svatko može reći svoje mišljenje, ali nismo voljni ČUTI niti prihvatiti ono različito, ono drugačije… Zapravo, čini mi se da se ovdje radi o pravu glasa kojeg nitko ne čuje. Svi govorimo, a nitko pozorno ne sluša.

Mi živimo u vremenima gdje se kritizira sisu u javnosti kojom se hrani dijete, a ne kritizira se sisu kojom se poziva turiste da dođu u našu lijepu zemljicu.

Živimo u vremenima gdje se mame koje su se skinule pred objektivom fotografa kako bi pokazale svoja tijela nakon poroda, sažvakana, celulitna, manje savršena, kritizira ih se što se skidaju i naslikavaju umjesto da odgajaju djecu i kuhaju, ali se uzdižu savršeno isklesana tijela mjesec dana nakon poroda. Jer, ovo prvo je gadljivo, a ovo drugo je uzbudljivo, neovisno o poruci koja se šalje.

Živimo u vremenima gdje se upire prstom u žene koje su glasno rekle što su proživjele, jer nije važno je li ta žena izgubila dijete, izgubila dio sebe, nije važno što je dio nje same umro i nestao zajedno s gubitkom bebe… Nije to važno… Važno je upirati prstom u nju i preisipitvati je li istina sve što je rekla, je li njena bol zaista bila tako jaka ili je ona ipak to malo preuveličala… Ne… to nije važno… Preintimno je…

Koliko puta sam bila u društvu gdje se pričalo o prvim mjesecima nakon poroda, pa se između ostalog spomenula postporođajna depresija, koliko puta sam čula “joj, to su sve gluposti današnjeg doba, nekada toga nije bilo”. Je li to uopće važno? Je li to uopće važno kada znam tu jednu mamu, jednu koja se borila sa svojim emocijama, koja je tražila pomoć, koja je potiho jecala, a da niti sama nije razumjela zašto. Je li važno radi li se o terminu novoga doba, kada je ta mama sebi oduzela život jer više nije mogla izdržati?

Živimo u vremenima gdje se od žene očekuje da bude majka, domaćica, da ima karijeru, da ne kuka, da izgleda savšreno, da ima dobar brak. Ako je samo majka – već sam pod “samo majka” sve rekla… Ako gura svoju karijeru – spočitava se što nije dovoljno s djecom. Ako se požali da joj je teško, kritizira se što kuka. Šuti, trpi i razvuci osmijeh na lice.

Živimo u vremenima kada se do uspjeha dolazi samo ako se gazi po drugome, kada trud i poštenje nema nikakve svrhe, jer “ako si pošten, ne možeš opstati”.

Biti ženom nikada nije bilo lako. A danas, čini mi se da je još teže. Jer, osim onoga što smo od samih početaka “morale” raditi, natovarile smo si na leđa još masu toga, a sve se mora odraditi s osmijehom na licu. I hoće… ali pritom moraš šutjeti. Jer tvoj glas se slabije čuje… a i kada se čuje, ne znam čuju li se riječi…

Možda je ovaj tekst satkan od previše misli, naizgled nepovezanih, ali taj košmar je u mojoj glavi u zadnje vrijeme, ali čini mi se da nije samo u mojoj glavi… čini se da je i u ovom vremenu u kojem živimo…

Pravo glasa, sloboda govora – jedno od temeljnih ljudskih prava… Ali, čujemo li mi taj glas? Ili čujemo samo ono što želimo čuti?


SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Objava SLOBODA GOVORA (ZA SVE?) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/15/sloboda-govora-za-sve/feed/ 0 9175
VRIJEME ZA MENE http://www.supermame.hr/2018/10/15/vrijeme-za-mene/ http://www.supermame.hr/2018/10/15/vrijeme-za-mene/#respond Mon, 15 Oct 2018 09:27:12 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9179 Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je […]

Objava VRIJEME ZA MENE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.

Vrijeme u kojem kuća više ne odzvanja stalno: „Mama, mama, mama!“ Nego je aktualno: „Tata, tata, tata! Idemo igrati nogomet! Daj, tata idemo!“ Samo ću reći: NAPOKON! Napokon da više nisam ja u centru pažnje, nego tata. Napokon je tata u prvom planu, a mama je za sve ostalo tu. Napokon njih dvojica bez mene idu vani na igralište igrati nogomet.  Napokon sam dočekala malo mira dok pokušavam brzo sve pospremiti i da se sve čini tip-top. Naravno, uvijek je tu bio tata, ali sad su si oni veliki frendovi i baš su se kliknuli u najvažnijoj sporednoj stvari u svijetu: NOGOMETU! Igralište je postalo njihovo omiljeno mjesto u kojem se svakodnevno rekreiraju. Odnosno tata se rekreira, a sin crpi zadnje atome snage, jer nakon nogometa jednostavno utone u san.

A mama? Mama nekad čita časopise, nekad sprema veš, nekad istovremena kuha i sprema stan, uglavnom iako nikad nema odmora, zapravo je to odmor. Biti sama malo u stanu i uživati u tišini i samoći. Samo mi je to nekad potrebno – tiiiiiišina. Ponekad čak osjećam grižnju jer nisam s njima, bojim se da neću nešto prepustiti, ali onda se brzo vratim u realnost i kažem si da je sad njihovo vrijeme, a moje vrijeme počinje čim iziđu s kućnog praga. Išla sam nekoliko puta s njima na igralište, ali to je za mene potpuno gubljenje vremena, jer ja ih samo gledam dok si oni napucavaju u gol, a ja razmišljam što sam sve mogla napraviti da sam samo ostala kući.

Zato drage moje mame cijenite svaku sekundu provedenu s njima, ali i svaku sekundu bez njih. Nisam sebična kad kažem da  svaka mama zaslužuje možda sat vremena dnevno ili nekad 10 minuta dnevno ne biti samo mama, nego biti i žena. Žena koja jede posljednje ostatke čipsa ili čokolade dok nema djece, žena koja si lakira nokte s jednom rukom, a s drugom rukom telefonira, ili žena koja shvaća da je potrebno samo predahnuti od svakodnevnih obaveza kako bi na taj način jednostavno napunila baterije za ostatak dana.

Zato ja svaki svoj #momtime iskoristim, nekad radeći nešto korisno, ali nekad samo odmarajući svoj um i tijelo. I nisam zato nemajka što uživam u svojoj slobodni.


SARA @sara.astrid_m

Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog šestogodišnjaka, koji na jesen kreće u školu. Zaljubljena u more, sunce i suncokrete. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka (Umag). Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine (gdje drugdje, nego kod nonića). Vječni pesimist, ali romantična u duši. 
Srce joj je puno kada zna da svojim trudom i zalaganjem na poslu dopire do srca svojih malih učenika i pokreće njihov um. Voli raditi s djecom, jer su iskrena i uvijek, ali baš uvijek ju nasmiju, pa kako da joj dan i bude loš uz njih. Voli čitati dobre knjige i časopise, a u posljednje vrijeme ima i potrebu za pisanjem, iako je oduvijek voljela pisati sastavke i dnevnike (kako ih ona zove, memoare iz osnovne i srednje škole, ili podsjetnici na svoje prve ljubavi ili tadašnje velike brige).

Objava VRIJEME ZA MENE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/15/vrijeme-za-mene/feed/ 0 9179
KAKO JE BITI MAMA DJEČAKA? PUTA DVA. http://www.supermame.hr/2018/10/12/kako-je-biti-mama-djecaka-puta-dva/ http://www.supermame.hr/2018/10/12/kako-je-biti-mama-djecaka-puta-dva/#comments Fri, 12 Oct 2018 10:06:28 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9168 Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa.  Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama […]

Objava KAKO JE BITI MAMA DJEČAKA? PUTA DVA. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa.  Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama koje sam  tako brižno sačuvala, da ću joj pustiti dugu kosu i raditi pletenice kao što je to meni moja mama radila, da ćemo otići na kavu i sladoled, da ćemo gledati romantične filmove zajedno kada bude starija. Da ću imati društvo za shopping i trač patije i jednom kad odraste.

I, kako to obično biva, život ti se nasmije u lice. Pa je mene podario sa dva dječaka. Dva divna, plavokosa, živahna dječaka. ŽIVAHNA. Da, to je ta riječ koje samo mame dječaka u potpunosti razumiju. Dva u kombinaciji su posebna priča, vjerujte mi na riječ. Dupla doza testosterona množi se sa tisuću, pa kada su zajedno to je tornado svjetskih razmjera.  Pa ajde, da vam ukratko opišem, kako je to biti majka dječaka…

Prvo. Energija. Energija nepresušnih razmjera. Ponekad zaista imam osjećaj da su kao perpetum mobile. Ne staju ni kad su gotovi. Onda samo pojačaju intenzitet pa je sve na entu. Znate one slike kad djeca zaspu na čudnim mjestima? Moji nisu nikad. Nikad njih ne skrši toliko da bi stali i zaspali. Prije će žmirečki trčati okolo ako već ne mogu gledati. Znam reći da ih ujutro vodim na istrčavanje. Jer kad prođu nešto kilometara, onda možeš nekako s njima izaći na kraj. Kad izbace taj višak koji im se valjda nakupi kroz noć deset je puta lakša komunikacija.

Drugo. Muške igre. Postala sam stručnjak za aute, staze, tračnice, prometala i tehnikalije svih vrsta, a i superjunake. Kako je krenulo, još ću i fiziku savladati, za koju sam totalni tudum.  Jer mog starijeg baš zanima kako funkcionira turbina. I kako se pokreće motor automobila. I kako se asfaltira cesta. A ja sam totalno žensko koje nema blage o tim stvarima. Još me čeka pshička priprema na akcijske filmove i sport na tvu. Srećom pa imam još vremena, za sad su broj 1 edukativni crtići sa Kockice koji su čak i zanimljivi (braća Kratt, mali Einsteinčići, Miki Maus Clubhouse i naravno, nezaobilazni PJ Masks).

Pa hrvanje. Non stop skaču jedan po drugom. Muž mi se smije kad ja u sekundi problijedim jer je mali preleti pol sobe u žaru igre. Kaže, ti to ne razumiješ, to ti je normalno za dečke da se tako igraju. Kako normalno? Kakoooo? Meni je normalno sjesti i crtati. Lijepiti šljokice po svemu. Izrezivati slike iz časopisa. Igrati se s lutkama. Definitivno mi u definiciju normalne igre ne ulazi natjecanje tko će napraviti bolji kolut naprijed u skoku sa kauča. Tko će naslagati više kutija na kup i onda skakati s toga. Koji će dulje visiti naglavačke s tate 😀

Da ne bi bilo, nisam ni ja bila cici mici kao klinka, ali iz ove uloge danas, samo gledam kada će koji sletiti na glavu, okinuti u radijator i sl. Kad oni krenu skakati, ja instant uzgojim tri sijede. Ali pustim ih neka skaču, u kontroliranim uvjetima, naravno.

Treće. Odjeća. Šta je to? Da ih pustim, oni bi bili najsretniji kada se ne bi ni morali oblačiti i kada bi dane mogli provoditi samo u gaćama. O urednosti neću pričati, jer kako sam krenula, uskoro ću otvoriti vlastitu praonu specijaliziranu za skidanje svih mogućih vrsta fleka. Imam doma arsenal sredstava za skidanje fleka kakvog bi se i pristojne drogerije mogle posramiti.  Shopping? Super stvar za jurnjavu među policama, skrivanje među jaknama i ulaženje u izlog. Opametila sam se pa sam odustala davno od tog sporta, internet shopping rules kad su klinci u pitanju 🙂

Četvrto. Riječnik. Nedavno smo uveli u riječnik pojmove kakica, guzica i slične ljepote. Znaju oni dobro da je to nepristojno, da se tako ne razgovara, ali najsretniji su kada jedan s drugim uhvate koju minutu za ‘specijalne razgovore’.  A tek je počelo sa tim tematikama, bojim se šta me sve još čeka.

I tako. Privikne se čovjek na sve. Uz sve navedeno, oni su bistre male osobe koje gledaju na svijet totalno drugačije od mene. Ali ima nešto u toj njihovoj živosti, vrckavosti i razigranosti, imaju taj sjaj u oku koji pokazuje koliko su nepoterećeni, koliko uživaju u pokretu, koliko ih to sve strahovito veseli. I iako neću život provesti u haljinicama i lutkicama, iako ću se naslušati svega i osijedjeti uz njihova divljanja, ne mislim da sam time nešto izgubila. Dapače, imam totalno jedan novi pogled na svijet  i još jako puno toga za naučiti.  A i potajno guštam u činjenici da su dečki ipak mamine maze. Može tata biti naj prijatelj za igru, ali kad zagusti, mama je uvijek mama <3


IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći 🙂  Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava KAKO JE BITI MAMA DJEČAKA? PUTA DVA. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/12/kako-je-biti-mama-djecaka-puta-dva/feed/ 1 9168
SUPERMAME KOJE ČINE PROMJENE: Lana Marasović Krolo http://www.supermame.hr/2018/10/12/supermame-koje-cine-promjene-lana-marasovic-krolo/ http://www.supermame.hr/2018/10/12/supermame-koje-cine-promjene-lana-marasovic-krolo/#respond Fri, 12 Oct 2018 07:50:13 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9161 Kod mog malca i mene nije dugo trajala faza „mirne kave s prijateljicama“. Beba spokojno spava u kolicima, a mama pije kavu…sad mi to zvuči kao da se događalo prije sto godina…zapravo, toliko mi je to u magli da uopće nisam sigurna jesam li o tome samo maštala ili se to zaista nekad i dogodilo… […]

Objava SUPERMAME KOJE ČINE PROMJENE: Lana Marasović Krolo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Kod mog malca i mene nije dugo trajala faza „mirne kave s prijateljicama“. Beba spokojno spava u kolicima, a mama pije kavu…sad mi to zvuči kao da se događalo prije sto godina…zapravo, toliko mi je to u magli da uopće nisam sigurna jesam li o tome samo maštala ili se to zaista nekad i dogodilo… Bogu hvala, beba raste, sve je glasnija i sve joj je dosadnije na jednom mjestu, tako da su se kave u gradu prorijedile na one slučajne kad malac zaspi u kolicima. Ne moram onda ni objašnjavati da nikad nisam ni pomišljala ići s njim u, primjerice, kazalište ili ljetno kino. Čemu kvariti ugođaj drugima? Ne lažimo se – čemu kvariti ugođaj sebi i zašto bi netko uopće vodio bebu u ludi izlazak do 22 h?! 😀

Šalu na stranu, malo je reći da me zaintrigirala objava koju sam nedavno vidjela na društvenim mrežama: „Ciklus klasičnih koncerata za roditelje i djecu od 0 do 6 godina: Harfa“. Molim? Jesam li dobro pročitala? Netko organizira koncert za bebe? Koncert harfe? U Splitu???

Oduševljenje se samo povećalo kad sam saznala da je cijeli program „Odgoj s glazbom: Musica“ za predškolsku djecu, koji se sastoji od različitih radionica i koncerata, pokrenula mlada majka, akademski obrazovana glazbenica. Nije mi trebalo puno da njenu ideju odlučim prenijeti supermamama diljem Hrvatske.

Lana Marasović Krolo akademski je obrazovana glazbena teoretičarka koju je krajem studija zaintrigirao rad slavnog njemačkog skladatelja i glazbenog pedagoga Carla Orffa, točnije njegovo učenje o glazbenoj pedagogiji.

On kaže da svi imaju pravo na glazbu, kako odrasli, tako i djeca. Tvrdi da nema djeteta koje je rođeno bez dara te ističe kako se dar razvija i kako svatko ima mogućnost razvijati svoj dar. Kako sam dublje ulazila u njegovo učenje, tako sam htjela saznati još više. Posvetila sam toj temi svoj diplomski rad, krenula na brojna usavršavanja u inozemstvu… Nisam propustila ni važnu edukaciju koja se održavala u Austriji dok sam bila na porodiljnom, i to zahvaljujući razumijevanju i potpori mog muža; nas dvoje smo pošli na put s 8-mjesečnim djetetom kako ne bih propustila tu jedinstvenu priliku. Danas putem interneta razmjenjujem ideje s kolegama iz cijelog svijeta koje sam upoznala na različitim edukacijama. Nama se na tim radionicama ništa teoretski ne objašnjava, već fizički radimo – pjevamo, plešemo…a tek nakon toga trebamo posložiti u glavi sve što se dogodilo i pronaći način kako to iskoristiti… Vratimo se s edukacija s brdom ideja koje treba isfiltrirati da bi se dobio način kako to prezentirati djeci…

Lanu su sva profesionalna usavršavanja inspirirala i potaknula da u rodnom gradu pokrene inovativni glazbeni program za predškolsku djecu: „Vođena Orffovom naukom, krenula sam u realizaciju svoje ideje kako bih popravila stanje zanemarenog područja glazbe za predškolsku dob. Pokrenula sam redovni program „Odgoj s glazbom: Musica“, u kojem djeca jednom tjedno sudjeluju na radionicama na kojima se upoznaju s različitim instrumentima, plešu, sviraju, oslikavaju klasičnu glazbu… Sve navedeno ima puno dublji smisao nego što na prvu izgleda! Primjerice, pri oslikavanju glazbe, u kojem surađujemo s akademskom kiparicom Anjom Rakidžijom, djeca kistom izražavaju svoje osjećaje, dok pri upoznavanju s instrumentima dolaze u dodir s različitim kulturama. Korsistimo se tzv. Orffovim instrumentarijem, odnosno instrumentima poput štapića, marakasa, kastanjete i raznih udaraljki, koji proizvode zvuk neodređenog tona, a potom instrumentima s određenom razinom tona, poput ksilofona i metalofona. Glazba je djeci prirodno urođena i pokreće ih, a instrumenti ih očaravaju. Na našim radionicama rađaju se novi svjetovi i oslobađa se um! Nije nam cilj da djeca koja sudjeluju postanu glazbenici, već da napreduju u svemu što mogu, dakle cijelim svojim bićem, a ne samo glazbeno!

Osim radionica, pokrenuti su i ciklusi koncerata klasične glazbe, na kojima djeci sviraju glazbeni akademici. Prisustvo roditelja djece do 4 godine obvezno je na svim radionicama, a na koncertima je obvezno za sve dobi; naime, Lana navedeni program smatra kvalitetno provedenim vremenom roditelja i djeteta pa želi da su i roditelji prisutni. Djeca se na koncertima ponašaju prirodno i nitko ih u tome ne sputava – mogu slobodno plesati, pjevati, plakati, spavati… Uza svu zabavu, istraživanja su već odavno pokazala da djeca kroz Orffove metode pristupa glazbi razvijaju i svoje glazbene sposobnosti, koncentraciju, socijalizaciju, verbalne i neverbalne, odnosno govorne i pokretne sposobnosti.

Cilj mi je zaljubiti djecu u glazbu. Od početka sam znala da ideja o takvom programu mora upaliti – toliko je dobra da ne može biti neuspješna! Zaista osjećam da je ovo dobar put. Djeca prepoznaju glazbu, čak bolje nego odrasli. Ne treba ih se sputavati – djeca glazbu izražavaju pokretom te ju mogu upoznati i zavoljeti samo ako im se odvežu ruke. Štoviše, ja se zabrinem ako neko dijete ostane sjediti dok sluša glazbu“, ističe Lana.

Vrlo joj je važno bilo i da struka prihvati njenu ideju: „Struka me podržava i to mi je zaista bitno! Bilo mi je potrebno da prepoznaju dubinu toga što radim. Bivši profesori mi šalju svoje unuke, a kolege nude suradnju i sudjelovanje, što me čini sretnom, kao i to što se i roditelji i djeca rado vraćaju!

Uz ovaj program, Lana vodi svoje grupe i u Montessori vrtićima, a ističe da su joj i obitelj i prijatelji ogromna podrška te da se bez njihovog uskakanja za čuvanje sinčića ne bi uspjela uhvatiti u koštac s realiziranjem svoje ideje i svih poslovnih planova: „Ne može mi ne ići kad su mi svi tu! Svi se nude, svi ga žele čuvati…čak i svekrva mi je predobra!“, reče Lana i ostade živa 😀

Ja vam za kraj samo mogu reći da jedva čekam da mi se sin uozbilji i izvede me na koncert harfe jer, kako supermama Lana kaže: „Glazba je igra, ali vrlo ozbiljna igra!


ROMANA @jadna.ti.san.

Vodeći se dobrom starom „Manje grintanja, više rintanja!“, pokušavam pretočiti svoju strast za kreativnošću u ideje koje pozitivno dotiču ljude. Volontiranje me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Suosnivačica sam Kluba mladih Split, u kojem sam zaposlena kao voditeljica projekata za neformalno obrazovanje mladih. Nadahnjuju me proaktivni, a jednostavni ljudi. Uživam ih otkrivati drugima. Najspokojnija sam u prirodi. Ne volim filtere, namještene kadrove ni umjetne emocije. Moja razmišljanja o kaotičnim trenucima mlade žene koja tek počinje pojmiti težinu nebavljenja samo samom sobom možete pratiti na Instagram profilu @jadna.ti.san. Nadam se da će mi uvijek biti važnije biti, doživjeti i naučiti nego imati.

Objava SUPERMAME KOJE ČINE PROMJENE: Lana Marasović Krolo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/12/supermame-koje-cine-promjene-lana-marasovic-krolo/feed/ 0 9161
MALENI DODIR, VELIKA LJUBAV http://www.supermame.hr/2018/10/11/maleni-dodir-velika-ljubav/ http://www.supermame.hr/2018/10/11/maleni-dodir-velika-ljubav/#respond Thu, 11 Oct 2018 12:06:40 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9148 Dodir je prvi kontakt sa djetetom, čaroban trenutak koji se pamti čitavog života. Potpun, prirodan i nježan. Taj dodir i miris bebine kože podsjeća na sreću. Zato je važno da koža naših najmanjih bude zaštićena, njegovana i ljubljena, baš kao što i treba biti. Čime njegovati kožu naših najmanjih od izrazite je važnosti za svaku […]

Objava MALENI DODIR, VELIKA LJUBAV pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Dodir je prvi kontakt sa djetetom, čaroban trenutak koji se pamti čitavog života. Potpun, prirodan i nježan. Taj dodir i miris bebine kože podsjeća na sreću. Zato je važno da koža naših najmanjih bude zaštićena, njegovana i ljubljena, baš kao što i treba biti.

Čime njegovati kožu naših najmanjih od izrazite je važnosti za svaku od nas. Prirodni sastojci sa što boljom i učinkovitom zaštitom, najvažniji su kriteriji. Afrodita baby linija je razvijena u suradnji sa mladim supermamama koje su s velikim povjerenjem isprobale proizvode na vlastitoj koži i na koži svoje djece te ih sa zadovoljstvom upotrebljavaju kod svakodnevne njege.

Nježne formule sa visokim udjelom prirodnih sastojaka, razvijene u vlastitim laboratorijima Kozmetike Afrodita sa velikom mjerom ljubavi i odgovornosti, njeguju, štite i maze kožu beba, djece, trudnica i mama.

Proizvodi sadrže visoke udjele 100% prirodnih sastojaka udružene u iznimne formule koje osjetljivoj dječjoj koži nude učinkovitu zaštitu i nadasve nježnu njegu.

  • karité i kakao maslac
  • bademovo, kokosovo, suncokretovo, jojobino ulje i ulje bijelog limnanta
  • eterično ulje lavande
  • ekstrakti BIO nevena, cvijetova lipe i pamuka

Svi proizvodi su bez parabena, parafina, silikona, SLS/SLES-a, boja i parfumirani su sa hipoalergenim parfemima zbog kojih je mogučnost pojave alergija manja. Nadasve nježne, a učinkovite formule su i dermatološki te pedijatrijski testirane što potvrđuje njihovu visoku toleranciju prema osjetljivoj koži.

 

ZA BEBE I MAME

BADEMOVO ULJE i 100% PRIRODNA MAST primjereni su i za njegu trudnica i mama jer pomažu kod sprječavanja nastanka strija.

Nježne formule s brižno izabranim prirodnim sastojcima njeguju, čuvaju i maze kožu beba, djece, trudnica te mama dojilja. 

Neka vas NOVI proizvodi prate na svakom koraku – od blaženog stanja do nezaboravnih dječjih doživljaja!

 

webshop.afroditacosmetics.com

 

Objava MALENI DODIR, VELIKA LJUBAV pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/11/maleni-dodir-velika-ljubav/feed/ 0 9148
ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA http://www.supermame.hr/2018/10/11/zasto-nasa-iskustva-nikada-nece-biti-ista/ http://www.supermame.hr/2018/10/11/zasto-nasa-iskustva-nikada-nece-biti-ista/#respond Thu, 11 Oct 2018 07:00:51 +0000 http://www.supermame.hr/?p=9142 Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I […]

Objava ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.

Kako je mene, tako je isto to pitanje zaintrigiralo i supermamu Sonju, ali odgovori u njenoj anketi bili su ipak malo drugačiji. I ne samo drugačiji – dobila sam dojam da je puno žena prevrnulo očima jer se ‘eto opet napada naše muževe’. Što apsolutno nije istina i takvim stavom se samo pokazuje da se apsolutno ne razumije tema o kojoj se govori. Kao i da se ne razumije stanje u društvu. Pa eto, dopustite mi sada da budem banalna i po cijenu osuđivanja s čitateljske strane.

Za početak, važno je shvatiti da se u svakom pokretu koji govori o ženskoj nesigurnosti u muškom svijetu (najpoznatiji je #metoo) ne napada normalne dečke, muškarce i očeve. Jednako kao što se ne tvrdi da je svaki muškarac potencijalni silovatelj. Nitko ne tvrdi da muškarcima treba zabraniti izlazak nakon devet sati ili da trebamo režati na vlastite muževe jer znamo da postoje poprilično problematični pojedinci njihovog spola. To bi bilo suludo. I ne bi bilo puno drugačije od klasičnog lova na vještice.

Ono što ovakvi dijalozi pokušavaju postići je – otvaranje očiju. Istina, ako ste odrasle u malom gradu u Hrvatskoj, okružene poznatim ljudima, živjele s roditeljima, a onda odmah uselile kod muža, lako je moguće da se zaista nikada niste osjećale ugroženo. Iako teško vjerujem u to. Ali čak i ako zaista niste – zar vam nije palo na pamet da je vaše poricanje problema možda uvredljivo za sve one koje ne vode takav život?

Jer se vodite stavom ‘ako se nije dogodilo meni, nije se dogodilo nikom’.

Sjećam se situacije kada mi je bilo studentskog doma preko glave i kada sam odlučila da MORAM prijeći u garsonjeru. Ne znam kako i s kojim parama, ali bilo mi je dosta cimerica i kompromisa i zajedničkih wc-a i konstantnog falšanja klapskih pjesama pod prozorom. Uvijek sam prvo uočavala detalje koji su bili vezani uz moju sigurnost i uglavnom je bilo normalno da se svugdje pronađe ‘potencijalni problem’. Niti na jedno gledanje stana nisam otišla sama. Nikada. Mislite li da su moji prijatelji vodali drugog frenda za rukicu da ne ulaze u stanove nepoznatim ljudima? Ne bih baš rekla. Kap koja je prelila čašu bio je stan u kojem sam uočila vrata koja vire kraj ormara, gotovo nevidljiva. Vrata koja su bila prolaz u vlasnikov stan (!!!), ali ‘ne brini, uvijek su zaključana’. Kako molim?!

S tim da sam u tom periodu počela razmišljati o banalnim stvarima poput one da je nezgodno otvarati dostavljaču vrata jer ako dođe više puta – lako može shvatiti da sam sama. A ako mu fizički otvorim vrata, već sam u opasnosti, zar ne? Mislite li da muškarci razmišljaju o dostavljaču pizze na takav način?

Možemo mi pričati da i žene mogu biti nezgodne, da mogu biti kriminalke i agresivne i štošta. Pa ja vas onda molim da mi oprostite – ali ja nisam nosala suzavac u torbi zbog žena, svaki put kada sam noću morala sama proći drvored koji me dijeli od tramvajske stanice do ulaska u dom. Istina, možete mi reći da nisam morala ići pijana van i vraćati se sama. I to je u redu da mi kažete ako ste moja baka. Uostalom, zašto ja ne bih smjela, a Pero Perić bi? Ako je on potencijalna opasnost za mene – zašto sam ja ta koja se mora ‘paziti’, a on nije onaj koji mora ‘prestati biti opasnost za druge’? Ne mora se dogoditi katastrofa da se bojimo. Bojimo se jer smo naučeni da katastrofu očekujemo – kako bismo bili više spremni na to.

Vidite li koliko je to tužno?

I nemojte mi pričati o velikim američkim gradovima i čudacima koji vrebaju po cesti! Desilo mi se da me je lik u Jabuci uhvatio za rep (!!) i okrenuo tako da sam osjetila cijelu njegovu težinu na sebi, njegovih očiju milimetar od mojih. Dogodilo se u djeliću sekunde i šok me ostavio paraliziranom. Znate tko me spasio? Prijateljica. Dogodilo mi se da ‘simpa dečko s plaže’ postaje Mr. Hyde u trenu kada mi ‘kroz šalu’ brani da prođem hodnikom do mame i tate jer se želi ‘ljubiti sa mnom’. Ja sam imala 15 godina i stajala 30 m od mame i tate koji su bezbrižno sjedili iza vrata i mislili da se družim sa simpatičnim Dancem. ‘Simpa Danac’ ih je sutra pozdravio na plaži kao da smo best frendovi, a ja ga nisam mogla gledati u oči od bijesa. Dogodilo se da idem spavati kod frendice tri dana jer lik kojeg je otepla danima kruži oko njene zgrade. Ne mogu ni nabrojati koliko puta je netko nekoga izvlačio iz nezgodne situacije – samo stiskom ruke.

Jer prijateljice razviju ‘sistem znakova za uzbunu’ vrlo brzo i bez riječi. Prijateljice su te koje s vama komuniciraju pogledom i stiskom ruke. Prijateljice su te koje znaju da se u takvim trenucima ne ulazi naglo i otvoreno: proguta se ženski ponos, spusti se pogled, stidljivo se nasmješi i koketno izvuče. A onda se bježi glavom bez obzira. I nikad me nećete natjerati da vam vjerujem da kao žensko ne znate da s muškarcima (NE SVIM MUŠKARCIMA) ugodni trenutak može u sekundi postati vrlo opasan. Imamo stoljeća naučenih ‘pametnih’ taktika za izbjegavanje koje govore u moju korist. Možda je vrijeme da si priznamo da ne idemo na wc same jer to nije sigurno za nas. Ne držimo se za rukice u gužvi samo zato što smo si oh, tako prisne frendice.

Hoćete mi reći da vam je svejedno hodati po noći po javnoj garaži? Ne osvrćete se kada hodate same pustom ulicom? Ne učite žensku djecu da se uvijek drže skupine, nikad ne izdvajaju i da moraju imati dobre prijateljice? Jer ‘ona koja te ostavi i ode ti nije prijateljica’! Ne držite mobitel u ruci kad se nađete među pijanim navijačima i ne gledate u pod? Nikad niste poslali poruku gdje ste i s kim – za svaki slučaj? Jer ja jesam. Sve navedeno jesam. I uvjerena sam da mi se nikada nije desila teža katastrofa samo zato što sam bila oprezna, a ne zato što ‘nije bilo razloga za paniku’. Jer je.

Moji refleksi su izoštreni i prepoznajem situaciju ‘u kojoj nešto ne štima’ puno prije svih mojih muških prijatelja. Jer oni nisu morali naučiti kako uočiti znakove. Oni nisu morali moći složiti sve kockice čim uđu u prostoriju. Oni ne zastajkuju prije nego odaju neke osobne podatke, oni ne razmišljaju da im možda treba pas, ako žive sami. Oni ga imaju samo ako ga žele. Nemaju imaginarne cure, ne hvataju poznanika u prolazu ispod ruke i ispod glasa šapću ‘pravi se da si mi dečko’, ne glume ljubaznost kada žele pobjeći. Oni, zapravo, rijetko kada imaju od čega bježati.

I nemojte sve to pripisivati medijima i nama ‘bivšim curama sumnjivog morala’. Moja kuma je nedavno htjela pokloniti dječju robicu i hranu koja joj ne treba. Nakon dogovora sa ženskom osobom, na vratima se pojavio muškarac. Bilo je prijepodne i bio je dan. Ona je htjela samo biti dobra, a s malom bebom joj je bilo nezgodno izlaziti na ‘neutralan teritorij’. Uostalom, pričala je sa ženom – nije mislila da joj treba ‘neutralni teritorij’ iliti još jedan standardni pojam u ženskom vokabularu koji je većini muškaraca apsolutno nepoznat. Da skratim, završilo se lascivnim porukama, stajanjem ispred zgrade i zvanjem policije. Ne sjećam se da sam čula da se ikada tako nešto dogodilo muškarcu. Ali slobodno me razuvjerite.

I zato mi više nikad nemojte reći da žene dižu hajku na sirote muškarce jer su dlakave feministice koje mrze sve što ima predznak suprotnog spola. Ako se vi nikada niste našle u nelagodnoj situaciji izazvanoj isključivo muškim nedopuštenim ponašanjem i tjeranjem sile jačega, trebate se zahvaliti Bogu, Budi ili Alahu, koji god vam bio draži. Jer većina nas je. I to ne samo jednom. Uostalom, pročitajte ponovno ženske odgovore – rijetko koja je željela učiniti bilo što osim šetnje po mjesečini, po praznom gradu, po uživanju u tišini bez osjećaja nesigurnosti. Ne mislite li da je to dovoljan znak da ne živimo u istom svijetu, žene i muškarci?

I jedino što nam preostaje je odgajati snažne, pametne, ali i osjećajne dječake. One koji će ostavljati prostora za disanje, oni koji se neće iskaljivati na slabijem. One koji će razumjeti što točno znači pristanak i kako pomoći ženi da se osjeća sigurnije u svijetu. Koji je još uvijek muški, htjele si mi to priznati ili ne.


MAJA @maja_marich

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Objava ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

]]>
http://www.supermame.hr/2018/10/11/zasto-nasa-iskustva-nikada-nece-biti-ista/feed/ 0 9142