malo dijete na putovanju, to be or not to be?

Planovi, planovi… Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za planiranje nekog putovanja. Sve je tako prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat da bi dobro promislio što i kako. Gospođa je odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na…

kako ćeš kad mene ne bude?

Ne znam kako napisati sve te silne strahove, koje nosim duboko zaključane u sebi. Gadan je to osjećaj, želiš se suočiti s njima, želiš ih podijeliti s bliskim ljudima, a s druge strane držiš ih samo za sebe, da ne bi pokazao strah pred istim tim bliskim ljudima, pred svojom djecom (jer ne želiš da te vide takvog, želiš da u tebi vide neustrašivog borca, super junaka, super mamu i super tatu). Kako tom malenom biću kojem si uzor i sve na svijetu pokazati da se bojiš? Želiš da to maleno biće pamti samo sretne dane, da ima u meni sreću, zaštitu, snagu… Često se pitam je li problem u meni? Brinem li se previše, pretjerujem li? Zavisi od dana do dana, od raspoloženja i trenutka. Nekad se uvjerim da…

valentinovo je laž

Bliži se Valentinovo, dan od kojeg strepi svaki muškarac koji je u vezi. Ako ne pripremite ništa, onda ste bezosjećajno đubre, ako nešto pripremite što se njoj ne svidi, onda je ne poznajete dovoljno, ako imate djecu i nađete dadilju (može i član obitelji) i pitate je gdje bi htjela, onda će reći gdje ti hoćeš. Naravno. Najbolji odgovor je gdje god ti hoćeš. Ali samo ne bi u taj restoran. Ni taj. A tamo mi smrdi. Uh, tamo sam jednom bila s prijateljicama i osoblje je neljubazno. Taj je daleko. Ok. Idemo na ćevape onda? TI UVIJEK MORAŠ SVE POKVARITI. I kad napokon, ona izbroji broj pi (3.14159265359…), onda odemo lijepo u restoran. Što ćeš ti jesti? Ja bih isto što i ti. Odlično, dva miješana mesa. Pa daj,…

tata na porodu

Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o porodu i kako je dobro da je otac tamo kraj majke, kao neka vrsta podrške i tako to. On je jedan od onih koji ne može dalje jesti kad nađe dlaku u juhi, pa je uvjeren da bi bilo dobro, ako bi već morao ići, da stoji defibrilator kraj njega jer će mu vjerojatno stati srce kad vidi prvu kapljicu krvi. “Jesi mi neko muško”, govorim mu. Ali on zna popravit mašinu za suđe, a ja ne znam. Zato mogu i krv i znoj i suze u velikim količinama. Ja sam stava, da otac mora ići na porod, jer pajdo, gledaj i pati i ti. Ne rađaju se djeca evo ap cap, treba se pošteno namučit, navrištat i polomit da dovedeš to…

supertata, a ne statist

Postalo je gotovo nemoguće, od kad sam počela raditi i bez obzira na to što ne radim puno radno vrijeme, napisati blog. Imam više naslova, hrpu natuknica, puno inspiracije, ali mi dani prepreprebrzoo prolaze. Doslovno lete. Moj dan izgleda u jednu ruku kaotično, a u drugu monotono. Izdajanje, spremanje, dojenje, šetanje četveronožnog ljubimca, posao, kuća, dojenje, ručak, kašice, spremanje, dojenje, uspavljivanje itd… Svaki se dan ponavlja iznova i glavna parola postala nam je ”Živote robijo” koju, i gora polovica i ja, ponavljamo cca. 100 puta na dan – nije da brojim. Moja gora polovica Muškarac kojeg sam ja odabrala, tata kojeg je Leona dobila. Kakav je takav je, naš je. Šalim se, da nema njega, vraga bi se ja već vratila na posao, vraga bi ja išla na pilates, na…

tata, moraš biti zdrav

Kako biti zdrav pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznaju razliku od pet godina između njih dvojice? Nikako. Da bi obiteljski život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji, naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil, kad ističe registracija, je li upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove, sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira. Zbog toga, tata se ne smije razboljeti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to pokazivati….

božićni supertata

Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfie-a, ma da ti se srce pokida. Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svjećice koje moderno sjaje. One što je pokojni did…

supertata se vratio

Odavno nisam pisao. E ne da mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Tko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tv-u, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne? S malim dječakom, našim Markišom, vratila su se sva…

tata, volim te

Znao sam da to dolazi, znao sam da me to čeka. Dosta unaprijed je sve bilo organizirano i znao sam da će doći taj tjedan. Tjedan kada će Una imati doula obuku, a ja ću čuvati Zrina cijeli dan. Ne bi to bilo ništa preuzbudljivo, niti prvi put, da se nije radilo ne o jednom, nego 4 cijela dana, i ok, nema problema, ili ipak ima. Obuka je u Trogiru, jako daleko od Zagreba i pomoći neke od baka, daleko od sigurnosti našeg stana, poznavanja našeg kvarta, prijatelja, svega. Mnogi od vas se sa ovim susretnu puno ranije, od samog starta i rođenja djeteta, tako da ovaj moj dramatični uvod u priču se čini “over the top”, realno i je, namjerno sam ga malo “pojačao” da vam zaokupim pažnju, ali…

mama na poslu, tata na porodiljnom

Kad smo saznali termin i kad je prošlo dovoljno vremena da ljudima počnemo govoriti da sam trudna, pao je dogovor s mužem da ćemo podijeliti porodiljni, kako bi svatko od nas mogao pola godine biti s djetetom. Taj je dogovor postignut bez problema i previše filozofiranja. No, ono što mi nitko nije rekao je da tih 6 mjeseci proleti brže nego onih standardnih 6 mjeseci bez bebe. Prvi tjedan mog povratka na posao protekao je u suzama. U ponedjeljak sam u autu bukvalno plakala od doma do ureda. To nije bila jedna blistava suzica na obrazu, to je bilo ridanje. Sada to mogu reći: plakala sam iz neznanja. Prvenstveno iz straha jer sam se bojala da će David plakati za mamom; plakala sam jer sam razmišljala o tome kako ćemo…