MAMA KOJA JE BLOGER, A NIJE MAMA-BLOGER?

Krenula sam pisati blog prije točno tri godine i sedam mjeseci. Iza mene je 160 objavljenih tekstova na blogu, 25 tekstova na Supermamama, negdje 50ak po drugim portalima i nebrojeno mnogo obrisanih sinopsisa, kostura i nacrta. Ponekad mi to izgleda kao ogroman broj. Ponekad ipak kao samo prosječan – ali kad se sjetim da je to skoro četiri godine konstantnog objavljivanja, promišljanja, pisanja, otvaranja duše, istraživanja materijala i građenja vlastitog kritičkog mišljenja, ipak osjetim da sam nešto napravila. Vjerujte, nije ni malo jednostavno uvijek imati nešto za reći.

Read More

BALANS, BALANSIRANJE, TANJURI, BEBE I GOSPOĐICA KRIVNJA

Ponekad si stvarno želim dati medalju jer uspijevam brinuti o sebi, o braku, o svom malom Zmaju i hendlati posao, a uz to još i imati kakav takav društveni život. Ponekad. Ali ne danas. Danas nije taj dan.

Prošli sam vikend bila na poslovnom putu. To zvuči onako ozbiljno, ali nije. Radila sam i uživala sam. Ali sad plaćam. Naime tako kad me nema za vikend nastojim Zmaja bar jedan dan ostaviti doma u tjednu da se malo družimo. E a onda kad to učinim, zapravo izgubim jedan „poslovni“ dan i tako sam cijelo vrijeme kao u nekom nesrazmjeru između onog što bih željela stići i onoga što zapravo stižem. Kao da se utrkujem s nekim tko je realno puno puno brži od mene, lovim trenutke za sve što čini moj život. Do onog trenutka kad shvatim da ne moguRead More

#SPASIME

Sinoć sam rano zaspala, ali sam se brzo probudila. Misli oko mene samo su letjele, a nisam ih mogla kontrolirati. Pitanja se vrte oko moje glave, glavne vijesti sa ekrana viču mi na uši. Pitanja: Što mogu učiniti kao pojedinac da naše društvo postane bolje? Može li se promijeniti? Ili jednostavno živimo u društvo gdje svatko od nas okreće glavu ako nešto i vidi, a ako i vidi pravi se da ne vidi. Jesmo li mi odgovorno društvo ili izgubljeno društvo? Učimo našu djecu u školi da budu odgovorni građani koji znaju svoja prava, no znamo li mi to? Što bi jedan odgovoran građanin učinio ako bi vidio da se netko sukobljava na ulici, ili ako vidi da je nekome potrebna pomoć na cesti? Hoće li pomoći ili zatvoriti oči?Read More

KAD STARCI PROLUPAJU

Kad smo bili klinci, imali smo sasvim drugačiju predodžbu o tome tko je star. Oni od 40 su bili stari. Ozbiljni, odgovorni, pametni. Sa posloženim životima i jasnim prioritetima. Ili smo možda to samo mi mali i zbunjeni tako vidjeli.  Sada da me netko pita, stari su oni od 70. Ovima od 70 su to valjda oni od 90. Hoće to tako u životu, percepcije se iz promijenjenih okolnosti sasvim preslože. Tako i sa onim dijelom o ozbiljnim, odgovornim ljudima i posloženim životima. Možda bi izvana to netko i rekao. Imamo poslove, imamo stanove/kuće, imamo aute i klince. Imamo ljetovanja i zimovanja, obiteljske vikende i stabilna primanja. No unutra? Unutra je kaos.Read More

ŠTO SAM TO RODILA?

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan gost, ali što da se radi… 😉Read More

SUPERMAME OTKRIVAJU SVOJU AURU

Znaš da si majka kad ti tenisice zamijene štikle (većinu vremena), kad više koristiš šampon za suho pranje nego onaj običan, kad ti djeca nose sve po modi, a ti staru majicu od prije deset godina, kad umjesto happy houra s kolegicama nakon posla trčiš doma skuhati ručak (po mogućnosti za dva dana), kad si već isprakticirala do perfekcije brzo šminkanje u 5 minuta, jednom rukom, najčešće dok se voziš autom prema poslu, a bez korektora za podočnjake ne ideš ni u parkić.

Vrijeme za sebe. Za mame tako bitno, ali ponekad nemoguće za ostvariti.  Posao, djeca, obaveze. 10 minuta ispijanja kave u miru ponekad nam se čini jednako odlasku u spa centar.

Ipak,u cijelom tom ubrzanom životnom tempu, svjesna si da kad tad moraš stati, posvetiti se sebi i pronaći svoju auru.Read More

PRIČA O TREĆEM DJETETU

Nifty
Moja priča o trećem djetetu počinje neinvazivnim prenatalnim testom – Niftyjem. No, kako biste shvatili moje razloge, morate čuti i priču o prvom i drugom djetetu.

Lastane, Lastane…
Prva trudnoća bila je iznenadna. Tj. nije. -Jer koliko uopće možemo reći da nas je trudnoća iznenadila? Ako se ne štitiš i imaš odnose, nije te iznenadila, samo ju nisi očekivala iz prve. Ako se ne štitiš, a čudiš se trudnoći, možeš slobodno pisati Lastanu. “Dragi Lastane, seksali smo se bez zaštite. Što će se dogoditi za devet mjeseci?”

Kad si spreman, lupi dlanom ti o dlan
Iako se nisam iznenadila i pisala Lastanu, sada sa osam godina odmaka, mogu reći da me uhvatilo nespremnu. Nespremnu kao na polaganju ispita Statistike na faksu, a možda i malo više. Iskreno govoreći, toliko nespremnu, da je moj pas simptome prepoznao prije mene. Ja sam ih radije odlučila pripisati pizzi sumnjive kvalitete i praviti se da se ništa ne događa. Very grown up decision, znam. No, takva sam oduvijek. Na spomen problema, ja zabijem glavu u pijesak i pravim se da ga nema. Ili kako bi se reklo “pometem probleme pod tepih”. E pa kod mene je to pod tepih i na to još namještaj. Da problemi ne izvire prebrzo, jel? Možda sam ja ipak slučaj za Lastana?! Nebitno.
Bilo kako bilo, poznato je da većina žena trudnoću (pogotovo prvu) provede čitajući o bebi i njenom razvoju, no ja nisam. Ne zato što nisam htjela, već zato što nisam bila spremna. U neku ruku, sad vidim da je to bio plus, pošto sam u glavi bila toliko mlada i neinformirana da sam na taj način izbjegla i one “loše informacije”.
Bez obzira na sve, trudnoća je protekla ležerno. Kako je doktorica predlagala testove, tako sam ih ja bezpogovorno radila. Nije bilo sumnji ni dodatnih propitkivanja. Tada sam se prvi puta susrela s Double i Triple testom no ono što nisam znala je da je to statistički podatak i ništa više! Kako bi se u narodu reklo, što bude, bit će. I bila je. Antea. Moja prva tamnoputa mrvica.

Strpljen spašen
Drugu trudnoću proživjela sam potpuno drugačije. Planirano. Planirano skoro četiri godine. I nije išlo. Ne kao prva, “trudna na pogled”, i priča za Lastana. Ali bila je tu. Toliko iščekivana da sam plus vidjela već u trećem tjednu. Sreća i fešta bili su u rangu omanje seoske svadbe! Ovog puta, u nedostatku nekog točnog i pouzdanog testa, odlučila sam odbiti sve testove tijekom trudnoće. Devet mjeseci kasnije došla je divljak Mila.

Naime, ja sam oduvijek željela troje djece. No, također sam oduvijek govorila i “ne sada”. Bih, pa ne bih, pa bih…vaga sam u horoskopu, da se ne izrazim nepristojno i drugačije…Za sve sam nalazila razlog i nikada nije bio pogodan trenutak. Bilo je tu svega. Od onog “budemo i sad ćemo” do evo idući mjesec pa do samo da baci dudu i pelene i tako u krug. No, kako to obično biva, mi imamo jedan plan, a život drugi.

To razdoblje bilo nam je najopušteniji period života. Djeca na praznicima i baka i deda na godišnjem bili su idealna kombinacija za večeru s prijateljicama i Netflix&chill s mužem. A svi znamo kako završava Netflix&chill. Kod nas je završio porukom u grupi curama: trudna 100%. Znate kad znate…Da sam kockar, kuću bih bila založila.

Ta poruka je kasnije odredila starost trudnoće s obzirom da su moji ciklusi stabilni kao prognoza ove godine.

U iščekivanju Godota
Čekam ja tako menstruaciju, no ne dolazi. Ništa čudno, nije da je inače kao švicarski sat. Mjesec i pol, ništa. Taman negdje u to vrijeme, imala sam zakazan sistematski na kojem mi doktor obznanjuje kako je sve u redu, ali i kako ne bi bilo na odmet napraviti rendgen pluća pošto je fraza “pušit’ ko’ Turčin” izgleda izmišljena za mene. “Naravno, ako niste trudni, gospođo.”

Kupila test, napravila test, test negativan, odradila rendgen pluća. Sve ok. Uzdah, predah.

Tjedan dana nakon toga moje živahno dijete Mila odluči sići s konjića usred vožnje na ringišpilu. Kod nje je slobodna volja najčešće jednaka slobodnom padu. Na glavu. Jer je nestrpljiva i tvrdoglava na mater, pa kad ona hoće, onda hoće! U tren oka, bili smo u Klaićevoj i tu nastupa rendgen broj 2. Po klasičnoj proceduri doktorica nas proziva s tipičnim pitanjem: “Mama, jeste li trudni i postoji li mogućnost trudnoće?” “Nisam, evo baš radila test (ha,ha)“. Ne znam što mi je tada bilo toliko smiješno, ali sad kad se sjetim, lupala bih se po glavi. Nalazi su brzo stigli i njezina glava bila je ok, a moja na sto muka! Kopkalo me to što mi menstruacija još ne dolazi! Ništa, ponovit ću test jer…ponavljanje je majka znanja. Test broj 2 također je ispao negativan. Ali, po glavi mi je šetalo to kopkanje kao onda kada vam je nešto na vrh jezika, a ne možete se sjetiti. Ta neka slutnja nije me napuštala, a prijateljice sam zvala danonoćno, iako nisam poduzela ništa konkretno. Dva testa činila su mi se sasvim dovoljna. No, prijateljica kao prijateljica, idući dan me naručila kod ginekologa. Bez obzira na moje šale i pošalice, usporedbe oko kašnjenja i nestabilnog vremena, više zaista nije bilo smiješno.

Treća sreća
Taman kada smo trebale krenuti, ja odlučim napraviti još jedan test. Jer treća sreća, je? Pozitivan. Kako je onaj plus postajao tamniji, tako sam ja blijedila vrteći u glavi rendgene i izlaske. U polusvjesti sam brojala male argentince kako preskaču igračke po stanu kao one ovčice koje brojite pred san.
Ulazim u ordinaciju i jedino što uspjevam izustiti je: “Doktorice, ja sam vam kao argentinska zemlja- gdje baciš sjeme,raste kukuruz! Ali, odmah da vas uputim, ja sam zemlju dva puta ozračila rendgenom i zalila ginom, kao vodom u mjesec dana! A zemlja je stara preko tridest godina.” Tu nastupa Nifty i njezina preporuka.

Vanishing twin
Iako sam odmah znala da dijete ostaje što god i kako god bilo, htjela sam ga napraviti. Mnogi će se pitati zašto sam onda radila Nifty, ako sam već odlučila. Zato. Zato što sam JA kao jedinka za sebe, htjela znati što je i kako je sa mnom i s mojim djetetom, kako bih si time kupila devet mjeseci mira ili se pripremila na situaciju koja me očekuje. Općenito ne volim osuđivanja, prozivanja i propitkivanja. Svatko bi trebao moći i znati odlučiti sam za sebe. Ne pričam ja tu sada o ženskim pravima i 21. stoljeću, niti o kakvom hodu za život, već o 99% točnom neinvazivnom testu koji nije opasan niti za majku, niti za dijete. To je test koji ne radi ništa loše. Dapače, jednostavnim vađenjem krvi, točno nas informira o zdravlju i spolu djeteta, na bazi DNK, a ne tamo nekog statističkog podatka. Nakon ustanovljene dijagnoze “vanishing twin”, odnosno blizanačke trudnoće od koje se jedna nije razvila, bila sam još sigurnija u odluku oko testa.
Jedini problem Niftyja bio je taj što su se uzorci slali u Hong Kong i rezultati istog čekali tjedan dana. Iako smo mi Hrvati navikli na čekanje i skoro bi se moglo reći da je to životni stil u našoj zemlji, s obzirom na to da stalno nešto čekamo (bile to jaslice, promjene u vladi, ljeto ili tiket u kladionici), bilo je to najdužih tjedan dana u mom životu. Kada je omotnica s nalazom napokon stigla, kao krevet u ponoć, pao mi je kamen sa srca. Pouzdano sam znala da za nekoliko mjeseci dolazi moj zdravi dječak. Nakon turbulentnog početka, to je bio prvi trenutak u kojem sam osjetila mir i olakšanje. S tim testom ja nisam dobila samo točan nalaz. Dobila sam mogućnost da trudnoću okarakteriziranu kao rizičnu, provedem bez opterećenja, googlanja i nervoze. Samo sladoled u količinama dostatnim za opskrbu prosječne slastičarne i sedam mjeseci do čiste sreće. A sreću sam nazvala Franco.

Laboratorij i genetski centar
Ponukana iskustvom i prisustovanjem na nedavnom otvorenju labaratorija i genetskog centra u Zagrebu (Centar za sekvenciranje DNK nove generacije u suradnji GenePlaneta i labaratorija Brayer) drago mi je da danas mogu napisati nešto o tome, te možda nekome pomoći da se odluči za isti. U “NGS”, kako se centar skraćeno zove, moći će se napraviti Nifty analiza, bez slanja uzoraka na egzotične destinacije, što će ga nadam se učiniti pristupačnijim, te značajno skratiti vrijeme čekanja rezultata.

Ja sam svoj team malih cro-latinosa oformila i ostajemo na tri člana ekipe, tako da ja Nifty više neću trebati. No, drago mi je da netko tko hoće, može ga dobiti tu, pred nosom. Jer, kad već po posao moramo u druge države, barem da prenatalni test možemo napraviti u svojoj.
Read More

TKO SE ŽELI VRATITI NA POSAO JOŠ!?

Koliko samo puta sam tijekom svog porodiljnog dopusta govorila kako jedva čekam vratiti se na posao. Žudila sam za jutarnjim spremanjem uz kavu čiju šalicu redovito ostavim u kupaonici, riskirajući ranojutarnje svađe s mužem koji dobije napadaj bjesnoće kad ugleda taj sveti napitak „tamo gdje mu nije mjesto.„  Odlazak na posao bio je popraćen odličnom glazbom u autu koja bi se jedva čula od mog pokušaja pjevanja najglasnijim tonovima toliko da bi se stakla pomicala od straha i želje za bijegom od mog solističkog nastupa svako jutro. U uredu je bio jedan od razloga zbog čega se želim vratiti: ONE. Moja skupina kolegica koje su odavno prestale biti samo to. Prijateljice koje su u tom istom uredu dijelile najintimnije stvari, smijale se i plakale. Svađale se (Bok Gudinjo, volim te) i mirile se svaki dan ispočetka. Bodrile na vjenčanjima i kršenjima. Ne onako kako ideš kolegi reda radi. Nego kako ideš prijatelju, da budeš s njim u najbitnijim trenucima. O Bože, kako mi samo fale! I nakon toga, dolazak u kaos. Svakodnevno natjecanje s vremenom, mnoštvo kreative koja kruži mojim žilama poput droge. Droge koja me ispunjavala svakog dana. Željela sam se odjenuti. Svu silu one odjeće koja me vjerno čekala u garderobi, cipele s potpeticama s kojima sam na dnevnoj bazi prekinula ljubavnu vezu onda kad sam ju započela s tenisicama za šetnju. Jesam to ja upravo rekla tenisicama?! JA?Read More