VRIJEME ZA MENE

Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.

SUPERMAME KOJE ČINE PROMJENE: Lana Marasović Krolo

Kod mog malca i mene nije dugo trajala faza „mirne kave s prijateljicama“. Beba spokojno spava u kolicima, a mama pije kavu…sad mi to zvuči kao da se događalo prije sto godina…zapravo, toliko mi je to u magli da uopće nisam sigurna jesam li o tome samo maštala ili se to zaista nekad i dogodilo… Bogu hvala, beba raste, sve je glasnija i sve joj je dosadnije na jednom mjestu, tako da su se kave u gradu prorijedile na one slučajne kad malac zaspi u kolicima. Ne moram onda ni objašnjavati da nikad nisam ni pomišljala ići s njim u, primjerice, kazalište ili ljetno kino. Čemu kvariti ugođaj drugima? Ne lažimo se – čemu kvariti ugođaj sebi i zašto bi netko uopće vodio bebu u ludi izlazak do 22 h?!…

ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.

JA NISAM #SUPERMAMA

U redakciju nam je stigao mail jedne mame koja je poželjela ostati anonimna, ali koja se svejedno nada da će njezina iskrena i potresna priča doći do onih kojima je to potrebno. Mi vjerujemo da priča ove mame može zaista pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.

KAKO BITI SAVRŠENA MAMA

Odgovor ću dati odmah na početku. Nemoj imati djecu. Jer, kad postaneš mama, sve tvoje „ja neću nikad“ „ja ne bih to tako“ i ostale zavarancije, padaju u vodu. Razmišljala sam zapravo o čemu da pišem danas cijeli dan, i kako to uvijek biva, odgovor dođe sam od sebe. U zadnje vrijeme često čitam kolumne i blogove u kojima se mame proziva za ovo ili ono. Za tablete koje daju svojoj djeci ili za to što udovoljavaju nekoj njihovoj želji ili pak, druge strane, što ih puste da plaču u javnosti iako su preglasni. Prigovara im se što im ne daju čokoladu ili što im daju čokoladu. Što su preblage ili prestroge. Zapravo, u zadnje vrijeme često čitam blogove o majčinstvu od žena koje – nisu mame.

ROĐENDANI I BOLJI DANI

Bliži se drugi rođendan mog sina. Prilika je to da rezimiram razdoblje od njegova rođenja do danas. Gdje i koliko sam griješila? U kojim situacijama sam se štedjela? Jesam li mogla više i bolje? Je li moje dijete zaslužilo više i bolje?…….I onda svjesno prekinem taj suludi niz. Bilo je baš kako je trebalo biti. Nisam mogla bolje, nisam znala bolje. Bila sam umorna, iscrpljena, neispavana, bolesna, uplašena… Ali sam istovremeno bila ispunjena, kompletna, ostvarena, zaljubljena, život je imao svrhu i uvijek bi se na kraju tunela umora i nemoći, našlo svjetlo. (“Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami…”) To zna svaka mama. Kad misliš da više ne možeš, nešto se lijepo dogodi; baš taj dan beba spava duže, ili razgovaraš s dragim ljudima, dobiješ potrebnu podršku u…

ANA TEVŠIĆ NAUKOVIĆ – O MAJČINSTVU I DIZAJNU

Moramo priznati da smo se već neko vrijeme poskrivećki divile jednom od najljepših zagrebačkih izloga i imale želju saznati tko se iza njega krije. Talentirana i kreativna supermama i dizajnerica Ana Tevšić Nauković dočekala nas je sa svojim predivnim osmijehom, a zahvaljujući majčinstvu odmah smo pronašle zajednički jezik. Iz studia smo se preselile u obližnji kafić i uz gin tonic sa Anom popričale o djeci, poslu i ostalim ženskim temama.

ŽIVOT NA VJETROMETINI PROMJENA

Već neko vrijeme razmišljam napisati tekst o ovoj temi, ali uvijek bi me nešto spriječilo, kombinacija nedovoljne inspiracije i vremena. Ipak mislim da je sad najbolje vrijeme za to. Sad kad su ljetne pustolovine gotove, sad kad je prijelaz godišnjih doba, sad kad se priroda mijenja, ali i mi se mijenjamo. Često u ovoj vjetrometini promjena razmišljam o prolaznosti života. Život je prepun isprepletenih neponovljivih trenutaka. No, jesmo li mi doista svjesni svakog proživljenog trenutka? Jesmo li svjesni da ono što radimo danas, utječe na nas i na ljude oko nas već sutra.

POSLOVNI PUT/ODMOR

Sestra mi je ispričala super anegdotu s kojom sam se nedavno povezala. Bila je pet dana na farmaceutskom skupu na Lošinju. Dijelila je sobu s djevojkom koju je tada prvi put upoznala. Prvo jutro, sestrin alarm zvoni u 8 ujutro kako bi stigla na doručak i predavanje u 9. Sestra se ustaje 15 minuta poslije, sprema se, a njena cimerica ne trza. Ne pojavljuje se na doručku, a bome ni na predavanju. Idući dan, opet isti scenarij. Treći dan, alarm ponovno zvoni u isto vrijeme, moja sestra odmah iskače iz kreveta (jer ne želi ostati bez prefinih palačinki kao dan prije) ali sada ju već brine ponašanje njene cimerice.

MORAMO LI IMATI SVE?

Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula. Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.