fbpx

ŠTO SAM SVE NAUČILA OD KADA SAM POSTALA MAMA

photo by: One Day Studio Često se naše kolumne svode na jadikovanje o tome koliko je majčinstvo naporno i odgovorno, često postavljamo pitanja na koja nikada ne dobijemo odgovore (vjerojatno jer su već kategorizirana kao retorička) ili dajemo savjete kako postati bolja/uspješnija/zdravija/fit supermama, a niti same ne možemo iste savjete primjeniti. 

TRIDESET I TREĆA

Za koji dan, navršiti ću trideset i tri. Odavno nisam nešto od rođendana, ali od kada sam prešla tridesetu, svaki doživljavam sasvim „osobno“. Zvuči smiješno, zar ne? Pa kako drugačije i doživljavati nego „osobno“? Ono na što mislim jest da svake godine imam tendenciju, pred taj isti rođendan, imaginarno zaustaviti vrijeme na trenutak i napraviti jednu malu, osobnu, koliko kod je više moguće – objektivnu, retrospektivu prethodne godine. Jedan mali osobni SWOT* sa svim „snagama“ na koje sam ponosna, „slabostima“ na kojima bih željela raditi, „prilikama“ koje sam možda proputila ili koje su tek ispred mene i „prijetnjama“ koje me čekaju u bližoj ili nešto daljoj budućnosti.

UDRUGA DJECA LJUBAVI – DOBROBIT DJETETA ISPRED SVEGA

Razvod je stresna situacija za cijelu obitelj, osobito djecu koja vrlo često padnu u drugi plan. Udruga Djeca Ljubavi nastala je s ciljem promicanja važnosti i uloge roditelja, te važnosti oba roditelja u skrbi i odgoju djeteta s naglaskom da prava djeteta uvijek budu ispred prava roditelja, a glavni moto i fokus Udruge je dobrobit djeteta ispred svega! Popričale smo s Danijelom Marić, potpredsjednicom Udruge Djeca ljubavi – novoosnovane Udruge za sve supermame ali i supertate 🙂 

“PUŠTANJE” DJETETA DA SE OSAMOSTALI

Došlo je i vrijeme  da L dobije svoju sobu. Kupili smo mu veliki krevet, zaštitnu ogradicu, dječačku posteljinu, uredili sobu kako bi mu bilo što ugodnije i krenuli u tu avanturu. Do sada je spavao s nama u krevetu i koliko god mi je bilo naporno jer mu treba puno mjesta, gurao nas je, udarao, a i 40 stupnjeva s trbuhom okruženim “banana jastukom” kako bih zaštitila onog drugog malca od Lukinih UFC poteza, njegova toplina, rukica kojom nas je tražio po noći i miris njegove čiste kosice na mom jastuku nas je mamio da ga još ostavimo s nama. A uz to smo živjeli u malom stanu, pa nije niti mogao imati svoju sobu. Došlo je vrijeme, preselili smo, soba ga je dočekala i avantura je započela popodnevnim spavanjem.

NEMAJKA

Prije nego što sam postala mama dogodilo bi se da bih nekad i prokomentirala nečiji način odgoja djece i izrekla onu svim ne-mamama tako poznatu rečenicu „ja to svom djetetu nikad ne bih dopustila“. Jednom kad postaneš mama sve što si do tad rekla polako pada u vodu. Rijetke su one koje se drže zlatnih pravila odgoja i zaista im se divim. Ali svejedno držiš se nekih svojih pravila, odgajaš dijete kako ti znaš i kako tebi odgovara i prolaziš kroz majčinstvo na svoj način.

KOLIKO SE PROMIJENI ŽIVOT KAD DOĐE BEBA?

Manje spavamo. Nema više mirnih, dugih kava. Promijeni se percepcija vlastitog tijela, koji je devet mjeseci bio nekome dom. Naučimo se bolje organizirati. Naučimo prihvatiti da se planovi vrlo lako izjalove. Naučimo puno stvari raditi s jednom rukom. Steknemo nove prijatelje, mame i tate najviše. Cijenimo (i lovimo) minute samoće i mira.

STRAH OD DJECE

Ukoliko u Google ukucate pojam „strah od djece“, dobiti ćete malo mnoštvo članaka vezanih uz „dječje strahove ili strahove kod djece različite dobi“. Ne, planetarno popularna tražilica vam kod ovog oblika „straha“ neće biti od prevelike pomoći iz jednostavnog razloga što tu vrstu „straha“ ne prepoznaje. Ipak, mislim da je riječ o vrsti „straha“ s kojim se danas suočava sve veći broj ljudi iako je riječ o problematici koju je najlakše „gurnuti pod tepih“ s obzirom da se ista smatra društveno neprihvatljivom. Ukoliko se o nečemu ne priča čak niti na Googlu, znači li to da isto ne postoji?

BITI RODITELJ

Zapravo i ne znam naslov ovog teksta, ali htjela bih s vama podijeliti jedno iskustvo. Za vrijeme ljetovanja, vraćamo se s plaže s našim blizancima, teglimo 52138315 stvari, napuhanaca i svega ostaloga, malci već poluumorni ali hodaju i na pola puta on je odlučio da više „ neće hodati. Ona još uvijek šuti i hoda. On stoji i neće dalje. Naravno, vodimo s njim razgovor “kako si takav zloćko, pa ne možemo te nositi, hajde još malo..” i u tom trenu prolazi jedna gospođa, nekih 60tak godina i kaže: “ljutiš mamu i tatu?” Moj suprug kaže kroz šalu: “da, to je naš zloćko obiteljski, curice su dobre“

“NAMA JE JAKO DOBAR, DIVNO I MIRNO DIJETE”

Koliko puta ste se našli u poziciji da vam bake i djedovi izjave nešto poput “on je divno dijete, nama je bio dobar i poslušan, nije niti jednom zaplakao”. Osobno, nisam L često ostavljala na čuvanju, sve uglavnom radimo s njim. Ali, sada, kada prolazimo kroz selidbu, trudnoću i daljnja nespavanja po noći, L češće ide na čuvanje.