KAKVO SAM JA BILA DIJETE?

Danas je bio jedan od onih težih dana. Znate onih, kada nekako ništa ne ide kako treba. Iako je jutro počelo gotovo idealno, L se probudio samo dva puta (još uvijek nismo došli do faze da prespava noć u komadu, ili se to dogodilo 2 puta od kada se rodio), nije se probudio čim je sunce izašlo, doručkovali smo svih troje+1 zajedno, okitili bor (da, već smo okitili bor, jer kasnije više neću imati vremena, a i jedna sam od onih kojoj nikad nije dosta božićnih lampica, pjesmuljaka i onog dobrog blagdanskog osjećaja). Dakle, dan je započeo gotovo idealno. 

MAME BLOGERICE: TRUBA I MEDO

Moramo priznati da je ime bloga “Truba i Medo” u nama odmah potaknulo znatiželju. Zanimljivo, simpatično i drukčije, istog smo trena odlučile provjeriti o čemu se radi. I baš kao i ime, ovaj blog o majčinstvu oduševio nas je na prvu. Estetski besprijekoran, sa savršenim fotografijama i odličnim sadržajem “Truba i Medo” ima sve karakteristike uspješnog bloga. Poželjeli smo saznati tko se iza njega krije pa smo s mamom Jelenom popričale o blogu i bloganju. 🙂

SLOBODA – I ŠTO MI IMAMO S TIM?

Da se odmah na početku pospem pepelom – ja sam jedna OD ONIH roditelja čija djeca spavaju sa mnom u sobi. Jesam, što sad da radim. Priznajem. Morana od rođenja spava s nama, a trenutno ju ne možemo izbaciti iz sobe. Krenulo je nevino i iz praktičnih razloga.

POSTAJE LI LAKŠE?

Pijem kavu s prijateljicom. Novopečenom mamom. Kako bi mirno popile kavu, imam strateški plan zabavljanja svog dvogodišnjaka, ne bi li u miru porazgovarale barem pola sata. Slikovnice, bojice, 3-4 autića i za krajnju nuždu Zločesti Ekran kako ga muž i ja zovemo – tablet. Pita mene moja prijateljica postaje li lakše. Što? Život kao mama? Biti mama jednom ljudskom biću? Na prvu, odgovorila sam – ne.

@VYLSON – SUPERINSTAMAMA

Vildana, @vylson, nepopravljiva romantičarka i zaljubljenica u dobru knjigu koja je sarajevsku adresu prije dvije godine zamijenila dubrovačkom, a sve zbog – ljubavi, čega bi drugog. Žena sa skulama. Kolekcionar. Svega što se može skladištiti i onoga što se arhivira unutra. U srce i dušu. Živi savršeno nesavršenim životom sa svoja dva dečka, onim većim – neobičnim bradatim muškarcem s milijun hobija i malenim čovječuljkom u kojem je naseljena sva ljubav svijeta i koji joj je poklonio najljepšu avanturu života – majčinstvo.

MOJI PALČIĆI – SVJETSKI DAN PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE

Danas je svjetski Dan prijevremeno rođene djece. Kako bismo osvjestili što je sve jedna supermama sposobna preživjeti, koliku snagu ima, te koliku snagu imaju ta mala divna stvorenja, dijelimo s vama ovaj dirljiv tekst. Radi se o Mariji, hrabroj supermami dvoje malih Palčića, Princa i Princeze, kako ih ona sama voli nazivati, autorici bloga Sreća na kvadrat.

INSTAGRAM KRONIKE #2

Još uvijek se rado sjetim dana kada su se u vrtićku grupu mojeg starijeg sina upisali dječak i djevojčica drugačije boje kože. Nadala sam se da će me mali pitati sva moguća pitanja kroz koja bih ga imala priliku podučiti ljudskoj jednakosti neovisno o nacionalnoj pripadnosti, boji kože ili religijskom opredjeljenju međutim, iz cijele sam priče ja bila ta koja je izvukla puno kvalitetniju lekciju.

NEVIDLJIVI POSAO

Novi radni dan. Odlaziš na posao u kojem dobiješ skup radnih zadaća koje moraš do kraja dana obaviti. Na kraju mjeseca moraš predati izvješće o svom radu, završiti projekt koji si započeo, a netko uvijek prati tvoj rast i razvoj i daje ti pohvalu ili kritiku i naravno plaću (barem bi trebao!). No što je s roditeljskim „poslom“? Odgajanje djeteta, naš svakodnevni posao, nije nešto što odmah ima vidljivi rezultat i na što na kraju radnog vremena možemo staviti kvačicu kao obavljeno. Zapravo, nema radnog vremena. Nema šefa koji kontrolira, a bome nema ni plaće. Ali zato taj posao ostavlja svog djelatnika iscrpljenim, premorenim, mrtvim umornim.

SJEDALICA KOJA ŽIVOT ZNAČI

Moj brat bio je ona generacija kada su kod nas napokon krenule auto-sjedalice. Sjećam se da je baka iz Njemačke (tko drugi?!) dovukla tu sjedalicu koja je koštala kao suho zlato i bila šarena kao papiga. I sada se znamo šaliti kako je moj mali brat odrastao u auto-sjedalici; u tom periodu živjeli smo u Zagrebu, a moja mama je provodila dane dovozeći me i odvozeći na razne aktivnosti kako se njeno prvorođeno zlato ne bi osjećalo zapostavjeno sada kad ima brata, a ostatk vremena nas je razvažala po Rebru, Šalati, Zarazi i sličnim bolnicama jer mi smo ona djeca koja ‘to tako vole’. Simpatična anegdota koju s ponosom ističem je i ta da smo bili među prvima koji su se odvezli autoputom do Broda kada su ga otvorili. Sjećam…