SRETAN VAM DAN SUPERŽENA

Superžena. Supermama. Superpoduzetnica. Supersenzibilna. Superživčana. Supernježna. Superjaka. Superumorna. Zaista nam se može dodati prefiks “super” kod svakog epiteta. Jer, u svemu smo takve. Neću pisati o dostignućima žena, borbi za prava, feminizmu. Nepotrebno je. Pisat ću o sebi. O vama. Pisat ću o ženama koje su utjecale na moj život. Oni koji me znaju, znaju koliko sam glasna, koliko “ne dam na sebe”, znaju da se za svoje voljene borim kao lavica, znaju da sam dominantna, ali i znaju da iza te grlate žene stoji superosjećajna žena koja svaku riječ, svaki pogled, svako djelo osjeti, proživi na svojoj koži, isplače. I ponosna sam na sebe zbog toga. Jer me nije sram reći i da sam glasna, a opet nježna i da mi treba podrška i riječ ohrabrenja.

MAMA, KOJI JEZIK MI PRIČAMO?

Odluka da odgajamo naše dečke u bilingualnom okruženju jednostavno se nametnula “prirodnim” odabirom onog trena kada sam rekla DA tom šarmantnom Francuzu. Iako moj suprug priča savršen hrvatski (da, on je jedan od tih troje u svijetu LOL) u svakodnevnoj komunikaciji sa klincima koristimo svaki svoj materinji jezik.

ISPRIČAT ĆU VAM PRIČU O ZMAJU

Kad sam se nedavno našla s Teom Janković (#supermama iz moje prošle priče), računala sam na čašicu razgovora o klincima i klincezama, vodi li muž klince u vrtić, kak’ ti stižeš sve to… Na 15. katu jednog zagrebačkog nebodera dobila sam uz to i čaj poslužen u simpatičnoj šalici sa zmajem Anđelkom i otišla sa Torbom punom priča koje vam još trebam ispričati.

SUPERMAMA WANNABE KUHARICA

Martina, nutricionistica i supermama trogodišnjeg dječaka, spletom okolnosti odlučila je slijediti svoje snove i posvetiti se zdravoj prehrani. S nama je podijelila svoju priču i recept za energetski smoothie idealan za sve superumorne i nenaspavane mame.

U POTRAZI ZA SNOM

Postoji pojava u narodu poznata pod imenom SAN. Potječe od latinske riječi Somnium, a označava stanje u kojem se tijelo odmara, regenerira, osvježava. No za majke i očeve to stanje je, rođenjem njihove bebice, postalo gotovo mitske naravi; ono je neuhvatljivo, neprepoznatljivo, nedostižno. Ostaje nerazjašnjeno zašto nešto tako lijepo djeci dolazi gotovo kao kazna protiv koje se bore glasnim plakanjem. Urlanjem. No ipak, postoje načini da ga se prizove, makar na kratko. Pitali smo majke i očeve na koje načine uspiju.

ŠAPTAČ DJECI

Sjećam se onih (sada već davnih i pomalo zaboravljenih) dana kada sam bila trudna s prvim klincem, i kada smo B. i ja razgovarali o roditeljstvu. Kakva ćeš ti biti mama? Kakav ti želiš biti tata? Bitno je biti dosljedan i „ne raditi“ jedan protiv drugoga. Svašta smo mi znali izreći u tom blaženom periodu kada si sav u oblacima i jedino što znaš o djeci i odgoju je „naučeno“ uz pomoć internetske literature ili dobronamjernih savjeta tetke u trećem koljenu. Na kraju balade, ja sam odlučila (ah, kao slatko…ja sam odlučila) kako ću ja biti primarni autoritet dok će tata svoju strogoću aktivirati samo i ako bude krajnje nužno (i to, vrlo vjerojatno, tek u pubertetu).

MOJ GLAMUROZAN ŽIVOT

Volim kako sve moje poznanice iz “prijašnjeg” života misle kako ja ovdje živim nekim glamuroznim stilom života. Vjerojatno me zamišljaju sa barem dvije dadilje, kućnom pomoćnicom i osobnim trenerom, kako dane provodim u beauty centru ili na masaži. Hmmm… da… ni blizu.

DODAJ SVIJETU MALO BOJE

Ovaj se tjedan osjećam kao čangrizava baba iz dječjih romana. Ona koje se boji glavni junak i ona od koje strepe njegovi pajdaši.  Ona koja jednostavno živi u osluškivanju ljudi, stvari i pojava koje bi joj (eventualno) mogle zasmetati u njezinom jednoličnom postojanju. Pubertetlije koje preglasno slušaju narodnjake u javnom prijevozu (mislim stvarno, briga me što tko sluša, ALI mora li biti toliko glasno? Dijete, oglušit ćeš do dvadesete), muške pubertetlije koji nisu u stanju reći prostu rečenicu bez barem tri psovke ili pak ženske pubertetlije koje se hihoču bez prestanka i mlataraju umjetnim noktima dok ogovaraju „prijateljicu“ koja sjedi u drugom vagonu, instagramske majke koje oblače djecu u crninu…