INSPIRACIJA

Ne, nije ovo post o tabletama za jutro poslije. Doduše ako mi u dogledno vrijeme izvjesna farmaceutska kompanija pruži mogućnost suradnje sa određenom financijskom isplativosti, onda ću reklamirati sve te njihove proizvode, koji osim osnovnog djelovanja djeluju na vašu kožu i vaš ten. Lupocet forte. Ali sad ne. Ovo je post o danu iza dana žena. Kada prestaje sva pažnja, kada se vraća sve na staro, kada više u biti i nije dan žena, nego dan muholovki, jezera ili pokidanih čarapa. Danas postoji dan za sve. Imate svrab? E može dan svraba tamo negdje u srpnju ili kolovozu kad ima puno nametnika. Žalite se na mučninu? E baš u ožujku imate dan probavnih smetnji. Kupili ste pogrešan proizvod u trgovini? Ma zamislite, u prosincu dan krivih kupnji. Molim Vas, ne…

Sjedim u svlačionici i gledam u ženu. Skida odjeću sa sebe, otkriva šlauf na trbuhu i krupne noge. Smije se, onako raščupana, zadihana i znojna. Zatim druga, pa treća, odjednom, sve svlačimo tajice i sportske majice. Neke od nas su već izgradile mišiće, neke su jako pretile i pokušavaju skinuti višak nakupljenih kila, neke tek učvrstiti mišiće koji su izgubili tonus od godina sjedenja i nekretanja. Nema ružnih komentara, nema pogleda ispod oka i zgražanja zbog sala i celulita. Jer sve znamo zašto smo došle i koja nam je misija. Ujedinjene se zezamo, podržavamo i navijamo jedna za drugu. I onda mi najednom prođe kroz glavu misao, pa zašto se pobogu tako ne podržavamo vani, na cesti, u dućanu, na radnim mjestima, u parkovima i društvenim mrežama? Kada ste zadnji…

Nikad neću zaboraviti taj dan, taj glupi 7.3.2016. Sve i da želim zaboraviti, ne mogu. Previše je rana i ožiljaka, previše je slika u glavi koje ne blijede. Ajmo krenuti od početka. Unijela si toliko sreće i radosti u naše živote, nikad neću zaboraviti kad sam saznao da je mama trudna. Ponos, sreća, sve se to vrti po glavi, emocije ogromne, zbog mene, mame, zbog Luke. Kako mi se život posložio, idealno, uvijek sam želio malu princezu (koja će biti samo tatina), i koja će čuvati i brinuti se o svome braci. Dani su prolazili u maštanjima o tebi, o tome kako ćeš se slagati s bracom, kakva ćeš biti, kako ćeš izgledati. Živio sam za taj dan, za dan kad ćeš nam doći. Već smo imali i par haljinica…

Dan žena, još jedan u nizu onih „važnih“ dana u godini kada sve prštimo od energije, od podrške jedne prema drugima, od solidarnosti, od isticanja prirodne ljepote, od ženske snage, slavljenja borbe za žene, you name it. I onda prođe taj dan i vraćamo se u onu staru kolotečinu koja podrazumijeva suočavanje s predrasudama, stereotipima, osudama, kritikama, ma nazovite to kako želite. Dan žena, taj veliki dan kojim slavimo sva ekonomska, politička i društvena postignuća. Ali, sve mi se čini da zaboravljamo na činjenicu da nam sva ta postignuća ništa ne znače dok same ne pronađemo samopoštovanje, a s tim u paketu i poštovanje prema onoj drugoj ženi, koja bori u sebi istu borbu kao i ti. Kao i ja. Sve smo se suočile s predrasudama. I te predrasude se…

Umjetne trepavice, umjetni nokti, umjetne obrve. Filteri umjesto real life fotki. Dopisivanja preko društvenih mreža ili nekih drugih aplikacija umjesto susreta uživo. Izražavanje osjećaja kroz emoji radije nego grljenje, izraz nezadovoljstva ili poljubaca u javnosti. Što nam se događa? Moramo li stvarno raditi filter samog sebe, kao i svijeta oko sebe da bismo si bili ok? U zadnje vrijeme sam aktivnija na društvenim mrežama. Većina toga što gledam i čitam su nekakve verzije filtriranih sadržaja. Priznam da i sama koristim filtere, ali ponekad kad mi fotka ispadne prekrasno, stavim je bez filtera. Jer sam uhvatila prirodu ili stvar baš onako kako sam htjela i nema potrebe da je tamnim/svijetlim/naglašavam boje. Prekrasna je takva kakva jest. A zašto svejedno, onda ponekad ipak filtriram? Zašto se mi općenito toliko filtriramo? Želimo li…

Kako reagirati na novonastale situacije? Kako odgovoriti na pitanja usputnih prolaznika? Zašto on skače, zašto ne odgovara na pitanje? U prvom periodu, a to je onaj prihvaćanja dijagnoze autizma i traženja načina kako funkcionirati, u vrijeme dok sam se gubila i borila sa svojom glavom, ni sama nisam znala reagirati na ljude i takve susrete. Od slučajnih susreta na autobusnim stanicama, i kad bi netko uputio kakvo pitanje, svaki put bi mi se smučilo. I samo sam htjela čim prije maknuti se da ne moramo ništa govoriti i objašnjavati. Ponekad bih odgovorila objašnjavajući da je neverbalan i da ima autizam. Ponekad bih samo šutjela. Ali taj osjećaj je bio užasan. S vremenom sam naučila. Nedavno sam s Tinom čekala bus za vrtić. Prišla nam je jedna gospođa i obratila mu…

Ovaj put ćemo biti ozbiljni. Jer situacija je krajnje ozbiljna. Društvo je dekadentno, moralno opustošeno i umjesto da napreduje, strelovito leti unazad, ali zaboravljajući grijehe u prošlosti i ponavljajući iste greške iz dana u dan. Izazov je danas odgajati djecu, kako bi izrasla u kvalitetne osobe, koje imaju svoje poglede na život i koji su osobe s karakterom, a ne klimači glava i dizači ruku. Što reći djetetu kad vas pita: “Tata, a zašto su zapalili one dvi barbe i dijete tamo?” Koji je pravi odgovor? Da mu kažem da su to zapalili slijepi ljudi koji ne vole ništa što je drukčije od njih, jer nikad nisu izašli ispod kamena uskogrudnosti, a oko njih je sve pretvoreno u pepeo? Da mu kažem kako pored praznog trbuha, pored djece u inozemstvu,…

Vjerujem da je većina vas vidjela video Cyntie Nixon “Be a lady they said”. Ja sam ga danas pogledala i baš me pogodio. Koliko vas je čulo tokom života: budi dama! Ili: ne ponašaš se kao dama! A što je to točno dama? Na Hrvatskom jezičnom portalu definicija glasi ovako: ona koja se po mjerilima građanskog društva i života u gradu odlikuje odnjegovanim dobrim osobinama i otmjenim ponašanjem. To bi u prijevodu značilo: ponašam se kako drugi žele? Ili pazi, što će ljudi reći!? Živjela sam na selu gdje se podrazumijevalo da treba paziti kako se ponašaš jer svi sve znaju, što će selo misliti i slične budalaštine. Na primjer moja baka je već s 50 godina bila u crnini s maramom na glavi jer su običaji tako naređivali da…

Prošli tjedan sam na svom Instagram profilu (@mamaanavi ) napisala post o hrani i kontroliranju. Ali kako mislim da jedan post na tu temu nije dovoljan da se dodirnu svi duhovi, raščiste odnosi i otvore tabui, evo me opet. Kako neki znaju već sam prije pisala o procesu deschoolinga i našem novom statusu homeschoolera. Jednoga dana kada na deschooling budem mogla sagledati s odmakom, voljela bih napisati više o svim apektima i procesima koji su mi se što svjesno, što nezapaženo prikrali i dogodili. Ono što me svakodnevno zatekne je koliko je proces deschoolinga nešto što ja kao odrasla osoba, mama i Ivana prolazim u sebi i za sebe. Kada smo krenuli u ovu priču o homeschoolingu mislila sam da će se velika većina toga događati mojoj djeci, a nisam…

Gubitak je težak. Gubitak ostavlja bez riječi. Gubitak boli iznutra. Gubitak je razarajuć. Na gubitak se nikada ne možeš pripremiti. Možeš predosjećati, ali nikada se pripremiti. Gubitak nije fotogeničan. Gubitak nije instagramski. Gubitak stvara nelagodu okolini onoga tko je izgubio. Jer gubitak ostavlja bez riječi. Ostavlja bez riječi utjehe. Gubitak mijenja. Gubitak otupljuje. Gubitak zastrašuje. Ali gubitak je dio života. I učim se to prihvatiti.