novi član obitelji

Jedne večeri, dok smo ležale u krevetu i čitale priču za laku noć, kaže meni Korana: „Gle mama, Bidi je tu!“ i rukom pokaže lijevo od kreveta. Pogledam, a tamo nema ništa, osim praznog dijela između kreveta i zida. „Bidi?“, pitam ja pomalo sumnjičavo. „Da, da. Bok Bidi!“, pozdravi ona veselo i nastavi gledati u knjigu kao da se ništa nije dogodilo. „Tko je Bidi, ljubavi?“ „Bidi je Bidi“, odgovori ona nonšalantno. „Okeeeeej“, pomislim ja, „očito imamo imaginarnog prijatelja. Juhu.“

kako nam život ide dalje s malom bebom

Pišem ovaj tekst dok jednim okom gledam u ekran, a drugim promatram Zrina koji još malo spava (što po danu nije česta pojava). Koristim ovaj rijetki trenutak mira da brainstormam kako da krenem sa ovim tekstom, razradim plan za vikend i pojedem doručak kojeg mi je Petar složio prije nego li je otišao na posao (you the real MVP). Osjećam se kao ona žena-hobotnica o kojoj sam pisala u jednom od prošlih tekstova, osim što nisam fit (ZASAD), i što mi dijete ne recitira Shakespearea (ZASAD). Ova kolumna je zapravo nastala jer nas ljudi često pitaju kako sve stižemo (ne stižemo pola toga ne brinite), i kako smo uspjeli nastaviti svojim prijašnjim tempom života iako imamo jednog strašnog Zrinosaura od četiri mjeseca.

jesmo li žene ili iskompleksirane djevojčice?

Žena. Koliko grandiozna i devastirajuća može biti. Već neko vrijeme promatram, slušam, razgovaram, tješim, vičem, smijem se s raznim ženama, majkama. Razgovaramo o poslu, obitelji, braku, drugim prijateljicama, muževima, svekrvama, suradnicama, o svim životnim temamama. Razmišljala sam što smo sve prošle. Slomljena srca, kritiku na račun izgleda, borbu za svoje mjesto u školi, pa na faksu, pa u poslu. Naša tijela su veličanstvena. Pokaže se taj plusić, tijelo nam se izmijeni, organi se razmaknu, a u našem trbuhu, ispod našeg srca, kuca još jedno srce. I raste. I rodi se. I dojimo. I othranjujemo svoje bebe. I odgajamo svoju djecu, I vraćamo se na svoj posao. I borimo se. I sve možemo. Ali možemo biti i devastirajuće. Za sebe i za svoju okolinu.

svijeće Vatovac – obitelj, ljubav i majčinstvo

Priča o svijećama Vatovac krenula je davne 1937. godine kad su Frankini baka i djed osnovali obrt za proizvodnju. Danas već treća generacija radi svijeće sa istom ljubavlju i trudom, pa čak i istim načinom kao nekad. Supermama Franka Vatovac Tomičić ispričala nam je nešto više o svojem obiteljskom poslu koji se prenosi s koljena na koljeno.

BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat. U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan…

PRIČA O PROMJENI

Ovo je priča o promjeni, pozitivnoj promjeni koja se tek treba dogoditi. Jer kao u svakoj priči tek kad priča završi postane jasno zašto su svi likovi i događaji koji su prethodili kraju bitni za priču. Vjerujem da je i sa ovom pričom tako. Priča počinje kao triler, napeto, redovitim otkazom od strane radnika, zapletom ili raspletom, u svakom slučaju oslobađajućim korakom bez društveno prihvatljivog plana u kojem smjeru dalje. Glavni lik je 35+ godišnjakinja, majka dvogodišnje djevojčice koja je dala otkaz bez dogovorenog novog posla, jer je u tom trenutku odlučila da želi živjeti drugačije, ali još nije sigurna na koji način to ostvariti. Možemo ju zvati L ili ću početi pisati u prvom licu pa da sve postane realnije.

MAMA STUDENTICA

Davne 2003. godine, nakon završetke srednje Upravne i birotehničke škole, tamo odmah iza ugla u Gundulićevoj, započela sam sa studiranjem javne uprave…logični nastavak, nastavak koji je meni bio interesantan. Nije bilo lako jer sam i studirala i radila i zabavljala se i našla dečka (sadašnjeg muža). Polagala sam ispite, padala, živcirala se, odugovlačila…godine prolazile, udala se, rodila dijete, odselila iz Hrvatske…8 ispita do kraja.

SVE ĆE BITI DOBRO

Ja ću se zauvijek sjećati nekih sitnih detalja vezanih uz događaje koji su obilježili vrijeme u kojem živimo. Znam da sam sjedila za kuhinjskim stolom i završavala veliki projekt i da je bila vruća ljetna noć kad je preminuo Michael Jackson. Sjećam se tri para širom otvorenih očiju koja na televizoru gledaju kako njujorške Blizance sravnjuju sa zemljom, u nevjerici otvorena usta i mamine riječi “počeo je rat”. Pamtim i hotelski lobi i svoju haljinu na crveno-bijele kvadratiće i kako je mirisalo ono ljetno nedjeljno popodne kad je Hrvatska osvojila srebrnu medalju u Rusiji. A pamtit ću i s kakvim sam se olakšanjem bacila na kauč i otpila gutljaj hladne kave kad je toga dana beba konačno zaspala nakon više od sata prebacivanja iz krevetića na bračni krevet, s jedne…

NOVOGODIŠNJE ODLUKE KOJE TO NISU

Posljednjih mjeseci intenzivnije razmišljam o svojim navikama vezanim za kupnju odjeće i obuće. Cijela je priča započela selidbom u novi stan kada sam (nakon jako dugo vremena) na jednom mjestu vidjela koliko odjeće i obuće zapravo posjedujem. Treba li mi uistinu toliko? Zasigurno da ne, ali me veseli. Gotovo svaku ženu veseli, zar ne?

ZA MENE JE SREĆA

Sreća je ono čemu svi stremimo i pronalazimo ju i u najmanjim detaljima u našoj svakodnevnici, u sitnicama, malim stvarima. Kad god me nešto muči, samo širom otvorim oči, pogledam oko sebe i shvatim koliko toga imam, što me veseli i da mi ništa ne fali. Ponekad okupirani poslom ili drugim problemima zaboravimo na sve lijepo što nas okružuje i usrećuje. Ja se trudim uočavati te male stvari svakodnevno, biti zahvalna na onome što imam i slaviti te male radosti. Naravno, svatko od nas ima problema, svatko se s nečim bori, nikome nije sve savršeno, no o nama ovisi kako ćemo se sa svime nositi i kako ćemo na sve gledati. Hoćemo li se prepustiti monotoniji i hoćemo li dopustiti da ono negativno zavlada našim životima, ili ćemo dati sve…