preživjeti početak 1. razreda

Postoje djeca koja se vesele školi i jedva čekaju krenuti u školu, a postoje i djeca od kojih slušate izjave poput “Ne želim u školu!”, “Škola je glupa!” ili “Zašto baš moram ići u školu?!”. Iza takvih izjava se kriju ili naučene izjave (čuli su od roditelja, starijeg brata, sestre, rođaka, prijatelja…) ili strah od nepoznatog. Kod nas je bilo ovo drugo – strah od nepoznatog. Mislim, sasvim je normalno da imaš tremu i strah kada ne znaš što očekivati, što te čeka, kako to sve izgleda, što je to škola. Zamislite kako je samo tim malim bićima koji se odvajaju od teta u vrtiću i prijatelja s kojima su se družili godinama svaki dan, koji su im kao obitelj. Pa samo to nije lako emotivno izdržati, kamoli što uz…

ne dopustite nikad da radi pogrešnog sistema imate pogrešno dijete

I ne mogu, a da se ne osvrnem na događanja koja su se zbila u zadnjih deset dana. S današnjim danom koji nam je bio divan. Pun svih tih emocija, što smijeha, sreće, nestrpljenja… Odradili smo prvi dan škole i prvi dan vrtića sa asistentima. Ono što je prethodilo ovom danu je bilo manje lijepo jer naravno da je sustav Lijepe naše ponovno zakazao po tko zna koji put. I istina je da smo trebali krenuti u vrtić kao i sva ostala djeca, ali eto nisu se mogli naći asistenti jer fali kadra. I nije tajna da nam sustav prosvjete i obrazovanja zakaže baš na onima najranjivijima i nemoćnima – djeci s posebnim potrebama. I da onaj tko je pisao i donosio te zakone te ih još uvijek donosi ne…

autorica popularnog Hrkala, Mrljeka i Prljeka otvorila Kuću od priča

Zagreb je dobio Kuću od priča, jedinstveno mjesto koje okuplja male kreativce koji vole smišljati, pripovijedati i pisati priče, ali i djecu koja zbog određenih teškoća ili snažnog otpora, ne uspijevaju izraziti svoje misli onako kako bi htjeli. Programi Jelene Pervan djecu potiču na kritičko promišljanje vlastitih i tuđih ideja te im omogućuju da na poznate situacije pogledaju iz druge perspektive i na taj način, „hodajući u cipelama“ svojih likova, pronalaze rješenja za vlastite izazove u životu. Dječja spisateljica i novinarka Jelena Pervan iza sebe ima 11 objavljenih knjiga za djecu i niz održanih književnih radionica u knjižnicama, školama i vrtićima diljem Hrvatske. Posebnu su popularnost među djecom stekle njezine serije slikovnica o medvjediću Hrkalu te šašavim bakterijama Mrljeku i Prljeku, a osim u knjižnicama, Jelena je čest gost u…

uspješne žene

Prije nekoliko mjeseci bila sam sudionik tribine “Uspješne žene”. Nas četiri, iz različitih sfera poslova i različitih godina, prozvane smo uspješnima jer imamo priznanja i nagrade u poslovima koje radimo, a uz to smo i predane majke. Kada je došao red na pitanja iz publike, ustala se majka, žena u ranim tridesetima i rekla: “Nedavno sam se vratila na fakultet. Na jednom predavanju profesor je tražio da se svatko predstavi i kaže nešto o sebi. Ja sam rekla svoje ime i odmah nakon toga da sam mama. To je izazvalo tiho smijanje ostalih studenata. Po njima sam valjda trebala reći da sam studentica, ali ja se nisam dala. Rekla sam im – Oprostite, ali da, ja sam prvo mama, a onda studentica.” Koliko god su ove njene riječi snažne, one…

škola ili ne?

Jeste li se ikada pitali kako bi izgledao vaš i život vašeg djeteta kada ono ne bi po propisu krenulo u školu s navršenih 6/7 godina i kada mu se ostatak života ne bi formirao oko školskog sustava? Jeste li ikada razmišljali kako postoje druge opcije od one poslati vlastito dijete u školu? Možda u zemlji u kojoj živite i u kojoj vaše dijete odrasta ne postoje druge opcije ili su čak zakonom isključene, ali u Danskoj postoji izbor: izbor u kojemu ići u školu je samo jedna od mogućnosti. Da, dobro ste pročitali. U Danskoj je zakonom dopušteno ne upisati dijete u školu, točnije po zakonu: «Sva djeca obavezne školske dobi imaju pravo na besplatno školovanje u osnovnoj školi. Roditelji ili skrbnici koji sami pružaju djeci obrazovanje koje može…

tko se tu adaptira, a tko educira?

inspiracijo moja, nema te k’o sto eura Ponekad si zacrtam temu o kojoj bih voljela pisati, no iza godišnjeg odmora na kojem toliko odmaraš i ništa ne radiš, inspiracije nema kao dijetnih namirnica kod bake na ručku. Međutim, pošto temu i savjete koje želim podijeliti s vama već očigledno imam, čim djeca zaspu i koncentracija se vrati, riječi naviru same. Naviru same kao suze majki đaka prvaka koje će ovih dana svoje prvašiće ispratiti u školu u velikom stilu, baš kao kakve putnike u daleku zemlju trbuhom za kruhom ili vojnike u rat. Naime, kao i svake godine u ovo vrijeme, golišave i sretne slike s ljetovanja polako zamjenjuju slike đaka prvaka, njihovih majki sa suzama u očima i viralni statusi podijeljenih emocija s adaptacija u vrtićima. No, kako vam…

moja borba s napadajima panike

Sjećam se prvog. Bio je kao katastrofa. Velik, strašan, došao je naglo i za sobom ostavio milijardu pitanja, straha i osjećaja da ti život izmiče smislu i kontroli. Napadaji panike bili su nešto što sam vidjela samo na filmu. Nisam čula, vidjela ili slušala o tome više od rečenice “imam napadaje panike, pijem lijekove”. Dublje i dalje od takvih izjava ne ideš, ne pitaš, ne želiš nikome kopati tamo gdje ne znaš pomoći. Ono što je važno znati je da to nije ništa neobično i da se događa mnogim ljudima. Ja to nisam ni znala ni prepoznala, a kasnije se ispostavilo da je razgovor, znanje i razumijevanje ključno. Također, ako se osjetite toliko loše da ne možete funkcionirati i bojite se da nećete uspjeti sami, postoji liječnička pomoć, i da,…

samohrani…gdje ste!?

Samohrani roditelj. Riječ koja te definira. Kao da si osuđen. Pod reflektorima. Sažaljevan. Oko sebe nailaziš na poglede zabrinutosti i znatiželje. „Kako to sve hendlaš? Osjećaš li se usamljenom? Kako dogovaraš viđanje djeteta? Kako to utječe na dijete? Sigurno ti je teško.“ Da. Teško je. Naporno. Frustrirajuće. Želim nekoga pored sebe. Želim pomoć. Želim podršku. Utjehu. Želim dijeljenje odgovornosti. Želim oba roditelja u zdravom odnosu. Zajedno. A toga nema. Nije tako svaki dan. U početku je bilo užasno. U početku se boriš s ljutnjom i krivnjom. Sam si. Osjećaš se izdano, ostavljeno, izgubljeno. Nemaš pojma kako to sada ide. Ne želiš razumjeti. Vrtiš filmove unazad. Sagledavaš sve ponovno i mozgaš. Stalno mozgaš. A onda počinješ razumijevati. Odnosno nastojiš. Odaberite što vama više odgovara. Ja sam odabrala razumijevati. Sada više nije…

kradljivci sreće

Sjedim u plićaku i gledam zrnca pijeska na žalu. Kako ih more miluje. Godinama oblikuje. Oštre rubove brusi i pretvara u oblutke. Oblikuje li tako vrijeme i nas ljude? Ili nas ponekad lomi na komadiće rasute u vremenu i prostoru? Kažu da se ljudi s vremenom mijenjaju, povećavaju i produbljuju svijest o vlastitom postojanju i prolaznosti života. Spoznaju nove stvari, prihvaćaju neka drugačija mišljenja i perspektive. Kažu i da se upravo u ovoj eri odvija najveće duhovno buđenje čovječanstva. S druge strane, razvoj društvenih medija i njegov globalizacijski učinak podloga je za uspoređivanje naše realnosti sa životima stotinama drugih. Zavirivanje u tuđe pospremljene stanove i odjeću koja je zadnji modni krik sezone, ispunjene živote bezbrižnim osmjesima i vjetrom u kosi hrana je frustracijama i osjećaju manje vrijednosti. Kako to uopće…

instagram kao kolaž života

Prije deset godina, kada je završilo moje srednjoškolsko obrazovanje uslijedio je neki novi životni pravac, osjetila sam da je pravi trenutak zaviriti u neke nove avanture i tada je Instagram ugledao svijetlo dana. Prije četiri godine dolaskom u novi grad i selidbom u naše prvo zajedničko gnijezdo došla sam na ideju da otvorim blog. Željela sam ostaviti virtualni trag sa tipkovnicom, kojeg ću jednog dana rado čitati i vidjeti gdje sam bila kao osoba u određenoj sferi života. Istražujući po internetu vidjela sam da se blog najčešće povezuje sa Instagramom, jer je idealna platforma za dijeljenje poveznica popraćenih s fotografijama. Mreža gdje je fotografija u centru pažnje za mene je bila sinonim za izražavanje kreativnosti, spoj svega što me zapravo zanima. Što se zapravo desilo u te četiri godine koliko…