beba i pas u stanu od 62 kvadrata: treba li dijete odrastati uz kućnog ljubimca?

Da. Hvala na pažnji i do čitanja. Šalim se, idemo ponovo. Loki je član naše male obitelji već duge 2 i pol godine. Kada je došao u naš topli dom, bio je veličine mog dlana. Danas ima 7 i pol kila. Mali je, ali za****n. Zavoljeli smo ga odmah pri prvom upoznavanju. Od tog dana, naš stan malo češće i temeljitije čistimo, ali nikada nam nije smetala prljava šapa na laminatu ili koja dlaka na kauču. Doduše izabrali smo malu pasminu koja ne pušta baš previše dlaka, ne slini i ne smrdi. On je Shih Tzu, a to znači da je lud k’o kupus, i da za sebe misli da je veći od argentinske doge. Često je opasniji od bilo koje takozvane ”opasne pasmine” iako nema opasnih pasmina, već samo…

‘ajde pozdravi!

Već neko vrijeme se borim s jednom Koraninom karakteristikom. Još kao mala beba nije voljela strance. Sve one znatiželjne ljude koji promijene svoje glasove kad dođu u susret s djecom ona je gledala nepovjerljivo, praktički si joj mogao čuti misli: “Koji je tebi vrag? Daj normalno pričaj! ”. Nije se puno promijenilo ni sada. Čim joj se netko obrati, netko koga nikad nije vidjela, ona automatski podigne veliki kineski zid oko sebe, pogleda tu osobu tako mrko da gotovo svi iskomentiraju “Joj što je ozbiljna.” U početku sam joj govorila da pozdravi, da mahne pa-pa, “Pa to je susjeda od susjedine susjede, zašto ju nećeš pozdraviti?” Onda sam ju prestala nagovarati, ali sam se počela ispričavati u njeno ime. “Ma znate, loš dan”, ili “Ma ona vam je takva, neće…

inspirativne žene oko mene

Vječita polemika oko izjave: „Žena je ženi vuk„ uzela je maha. Zašto? Stoljeće koje je u znaku feminizma i pokreta za jačanje ravnopravnosti spolova neminovno je sa sobom povuklo žar natjecateljstva i zavisti. Dok se s jedne strane kolektivno borimo za jačanje i poštivanje nekih osnovnih načela u kulturi življenja, sa druge strane potkopavamo jedna drugu. Naizgled žene skupa rade na sve više projekata, u mnogim stvarima se podupiru i javno obznanjuju kako su jake kada su složne. Koliko god to bilo bajno u teoriji, u praksi ako zadirete malo dublje, svakako ćete čuti i vidjeti svašta. Sa ovim tekstom želim otići u drugu krajnost, onu pozitivnu i inspirativnu. Vrijednu življenja, pisanja i čitanja. Počnimo sa primjerima iz svakodnevnice: „ Težak je dan iza mene, još jedan od onih mamećih…

kiša kao lekcija za život

Došlo je vrijeme kiša. I za mnoge to znači odgađanje druženja, odgađanje odlazaka u goste, izbjegavanje igre na otvorenom. Nikada mi to nije bilo potpuno jasno. Zašto kada pada kiša, odjednom kao da sve stane? Dugo sam mislila da je to jednostavno tako i da treba pričekati da dođe ljepše vrijeme. Ubrzo sam se i sama počela groziti kišnih dana i sve te “muke” koja dolazi uz kišu. A onda sam počela sve više putovati sa svojom obitelji. I na svojim putovanjima sam uočila da jedino kod nas postoji taj strah od kiše. Vidjela sam ljude u New Yorku kako igraju baseball po pljusku (i nije bilo ljeto), u Kini kako odrađuju plesnu koreografiju u parku ili u Japanu gdje bez ikakve brige stoje u redu kako bi došli do…

pomozi mi – hellp sindrom u trudnoći

Cijeli sam život znala da sam posebna, ali da će i moje dijete, od samog početka svog nastanka, biti baš toliko posebno, e tome se nisam nadala. “Posebna” u ovom slučaju i nije baš onaj izraz koji to uistinu i označava, ali kad se pogleda sam rezultat i ishodište, svakako smo posebne i ja i moja Baby N. Biti trudan i ući u svjetsku statistiku sindroma koju dobivaju trudnice i to u slučaju manje od 1% svih trudnoća je uistinu posebno. Zar ne? Znate šta znači imati savršenu trudnoću? Ja znam. Punih 6 mjeseci i 24 dana je uistinu i bila. Živjela sam i radila punim plućima kao da i nisam bila trudna. Na težini nisam baš dobivala, hodala sam po 5km na dan i putovala. Znači, radila sam sve…

cambridge – naš singapurski vrtić

Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene. Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu…

drage žene, gdje je zapelo?

Šetam neki dan ispred zgrade s malom kada su se u razmaku od desetak minuta skupile tri none. Dvije od njih sa svojim unucima, treća sama. Ja sretna jer je Fioni stiglo društvo. Dječica se počela zajedno igrati, a između nas starijih krenuo razgovor. Jedna nona vozi malu u kolicima i priča kako ju je jedva uspjela natjerati da se vozi jer već neko vrijeme odbija kolica. Ja govorim da i moja isto tako, otkad je prohodala kolica ju ne zanimaju. Ona ponosno objašnjava kako se taj dan postavila, „Ili će u kolica, ili neće ići van“. Jer nije joj lako nositi ju do dućana i nazad, kužim. Ubaci se druga nona, gledajući u mene: „Pa jasno, treba dijete pustiti da plače, neka malo jača pluća!“. Prva nona se složi:…

pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Pitam se, gdje je krenulo po zlu? Od trenutka kada ugledaš plus na testu za trudnoću, započinje jedan sasvim drugačiji život. Život obojan najljepšim osmjesima, najtoplijim zagrljajima, najnježnijim poljupcima, najburnijim emocijama protkanim vječnom brigom za svoje dijete koja nikada ne prestaje. Život protkan brigom i željom da svoje dijete obraniš od svega, da zaštitiš od zla, od tuge, od suza. Život protkan željom da preuzmeš na sebe svu bol samo da tvoje dijete bude sretno. Ali, možemo li preuzeti svu bol, svu odgovornost? Sva ta briga i želja da nam djeca budu sretna, sva ta briga u trenutku može poći po krivu, u trenutku se otme kontroli i shvatiš da ne radiš dobro svojem djetetu, jer ono mora osjetiti bol, tugu, nekada i nepravdu, jer to je život, to su…

kad smo mi bili djeca

Nedavno je kolega fotograf objavio fotografiju djece u slavonskim svatovima. Na fotografiji sva djeca imaju pametne telefone i tablete i druže se. Toga trena sam se zapitala gdje je nestala IGRA, ali ona prava „lice u lice“ igra. Sjedila sam, pila kavu i razmišljala o tome kako smo mi zapravo imali divno, razigrano i ispunjeno djetinjstvo. Nekako je sve bilo drugačije. Odrasla sam na selu, malom slavonskom selu, gdje i danas pastir tjera ovce sa Utvaja cestom kući. U ulici je bilo dosta djece, ali moja sestra Tanja i ja smo dane provodile s našim susjedima, Rudijem i Dadom (Rudolf i Dalibor). Jedva smo čekali doći kući iz škole i napisati zadaću kako bismo mogli van. Bili smo blatnjavi od uha do uha, preskakali kanale, krali jabuke od čika Pere….

moja anksioznost i ja

10. listopada se označavao Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Cijelo sam vrijeme razmišljala bih li nešto napisala ili ne. Toliko sam se dugo premišljala da je 10.10. prošao i mislila sam to koristiti kao izliku da ipak ništa ne napišem. Ali želim. Trebam. Imam puno za reći o ovoj temi, ali mi teško dolaze misli. Nekako kao da nema inspiracije jer se stalno pitam, a zašto bi moja priča bila bitna, uvijek ima onih kojima je gore. No ipak, evo me tu, tjeram se da natipkam riječ po riječ. Jer je bitno. Jer može pomoći. Kako i meni, tako i možda nekome tko ovo čita. Možda ipak nije bitno, pomislim opet. Pa pobrišem sve. Krenem ispočetka i ponovim si. Bitno je. Bitnije od neke slike gdje sam ispala super ispod kojeg…