PROBLEM KOJI NEMA IME

Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti.

Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.Read More

SVA LICA JEDNE MAME

Sjedim danas uz Fionu na njenoj prostirci za igru i pjevušim joj pjesme koje sviraju na radiju. Fiona to obožava. Gleda me širom otvorenih očiju s velikim razvučenim osmijehom, uz tu i tamo neki popratni zvukić uživanja.

Počne pjesma „I’ll stand by you“ od The Pretendersa i pjevam joj refren: I’ll stand by you, I’ll stand by you, Won’t let nobody hurt you. Odjednom, osjetim veliki nalet emocija i oči mi se napune suzama.

Da, to je to; stajat ću uz tebe i neću dopustiti nikome da te povrijedi. Bit ću tvoj mentor kroz život, dokle god me budeš trebala. Dokle god ti budeš htjela da sam uz tebe.

U trenutku sam osvijestila ogromnu ljubav koju imam prema tom malom biću. Gledam ju i djelomično još uvijek ne vjerujem da je tu; da je stvarna.

I onda se sjetim početka.Read More