pravi virtualni lopovi

Temperamentna sam otkako znam za sebe. Znate, klasična priča, mrzim nepravdu i ne mogu samo šutjeti kada do nje dođe. Cliche, je. Ali trebalo bi biti vise takvih klišeja na ovom svijetu ako mene pitate. Danima, ma tjednima (realno godinama) me pikaju iste stvari, iste mrlje ljudske zlobe i nonšalantna nepravda koja okalja ono dobro, ono lijepo, ono čarobno što ljudi nose u sebi, što stvaraju i što uporno pokušavaju probiti kroz dnevno sivilo koje nas okružuje. Pričam o krađi. Ali, ne samo o krađi, već o tome kako mi kao narod percipiramo to kada ti netko oduzme nešto što je tvoje.

PAKET MOKRIH MARAMICA I SUZE JEDNE JEDANAESTOGODIŠNJAKINJE

Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu.