moja anksioznost i ja

10. listopada se označavao Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Cijelo sam vrijeme razmišljala bih li nešto napisala ili ne. Toliko sam se dugo premišljala da je 10.10. prošao i mislila sam to koristiti kao izliku da ipak ništa ne napišem. Ali želim. Trebam. Imam puno za reći o ovoj temi, ali mi teško dolaze misli. Nekako kao da nema inspiracije jer se stalno pitam, a zašto bi moja priča bila bitna, uvijek ima onih kojima je gore. No ipak, evo me tu, tjeram se da natipkam riječ po riječ. Jer je bitno. Jer može pomoći. Kako i meni, tako i možda nekome tko ovo čita. Možda ipak nije bitno, pomislim opet. Pa pobrišem sve. Krenem ispočetka i ponovim si. Bitno je. Bitnije od neke slike gdje sam ispala super ispod kojeg…

zašto je babinje postalo natjecanje?

U “mamećem” svijetu, pogotovo ovom virtualnom, često se čini kako se sve svodi na natjecanje. U većini slučajeva su to nekakvi suludi kriteriji koje same sebi postavimo, utjecaj savršenih kadrova na društvenim mrežama i one jedne mame koja se kune u svoje majčinstvo kao jedino ispravno (svi znamo barem jednu takvu). Često me te stvari naljute, to licemjerje, to potkopavanje, te suptilne i ne tako suptilne osude koje mame najčešće dobivaju od drugih mama. No ovo nije tekst o “momshaming-u”  (takvih tekstova ima skoro koliko i hrane na podu nakon Zrinovog ručanja), nego o tome koliko su ta mamska natjecanja koja si zacrtamo nezdrava i kako utječu na jedan od najranjivijih perioda za žene, babinje. Čisto da daljnji tekst ima smisla, htjela bih objasniti termin babinja, koji označava period postpartuma,…

pravi virtualni lopovi

Temperamentna sam otkako znam za sebe. Znate, klasična priča, mrzim nepravdu i ne mogu samo šutjeti kada do nje dođe. Cliche, je. Ali trebalo bi biti vise takvih klišeja na ovom svijetu ako mene pitate. Danima, ma tjednima (realno godinama) me pikaju iste stvari, iste mrlje ljudske zlobe i nonšalantna nepravda koja okalja ono dobro, ono lijepo, ono čarobno što ljudi nose u sebi, što stvaraju i što uporno pokušavaju probiti kroz dnevno sivilo koje nas okružuje. Pričam o krađi. Ali, ne samo o krađi, već o tome kako mi kao narod percipiramo to kada ti netko oduzme nešto što je tvoje.

PAKET MOKRIH MARAMICA I SUZE JEDNE JEDANAESTOGODIŠNJAKINJE

Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu.