PRVO ODVAJANJE I GRIŽNJA SAVJESTI

Prije tjedan dana sjedila sam 1080 kilometara udaljena od svog djeteta, prvi put sam ga ostavila na duže od par sati ili barem jedne noći. U petak sam ga spakiranog kao da se seli zauvijek ostavila u Čepinu na čuvanju i s mužem otputovala u Stuttgart. Nismo se išli provoditi niti na godišnji, išli smo po auto i boravili smo kod muževe sestre. Koliko god sam mislila kako će mi odvajanje biti skroz opušteno, OK volim misliti kako sam kul i mogu ja to, u glavi mi je bilo tisuću jedno pitanje i milijun misli o tome kako sam loša majka. Imala sam ogromnu grižnju savjesti jer ga ostavljam na nekoliko dana kod baka i djedova iako znam da mu neće apsolutno ništa nedostajati. Stalno sam razmišljala o tome kako nisam napravila dobru stvar. S druge strane sam se osjećala super odmorno, puna energije, prvi put da sam „pustila“ mozak na pašu. Iako sam cijelo vrijeme razmišljala o njemu, nisam bila premorena i iscrpljena.Read More

KADA SMO PRESTALI SANJATI?

Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.Read More