ja to neću tako!

Znate, došla sam u fazu kada više nemam strpljenja, razumijevanja niti volje objašnjavati onima koji nemaju vlastitu djecu, da zapravo nemaju pojma o tome kroz što prolazi jedan roditelj i da bi nekada bilo bolje pregristi jezik, nego se bahato razbacivati frazom “ja tako neću nikada”, jer vjeruj mi – HOĆEŠ. Nikada nisam mislila da ću koristiti termin “oni” niti “mi”, jer do nedavno sam imala razumijevanja da jednostavno ne znaju dok sami ne postanu roditelji i prihvaćala sam da su vrlo često uvjereni kako znaju. Prihvaćala sam taj stav sve do trenutka dok nisam pročitala tekst osobe koja nema svoju djecu, tekst kojim je na dugo i široko kritizirala mame i njihov djecu.

kamo s djecom preko ljeta? u Eureku!

Prije par tjedana pročitala sam jedan članak baš na temu kamo s djecom preko ljeta. Nemaju svi bake na moru ili selu, pa su djeca vrlo često za vrijeme ljetnih praznika prepuštena sebi, a roditelji su na muci, jer posao i obaveze nemilosrdno čekaju. Sjećam se užasnih komentara na taj članak, nerazumijevanja i kritike ostavljenih bez promišljanja što takve ružne riječi znače i koliko je roditeljima mučno pri pomisli da svoje školarce ostavljaju za radno vrijeme same, prepuštene sebi, a time vrlo često prepuštene ekranima. Iz tog razloga, varijante poput ljetne škole ili, ispravnije rečeno – ljetnog edukacijskog centra, koji ne traje samo dva tjedna, već čitave ljetne praznike, zvuči fantastično. Eureka je edukacijski centar za klince uzrasta od 5 do 11 godina. To je škola u kojoj klinci kvalitetno…

mogu li istodobno biti feministica, majka, supruga i vjernica?

Već neko vrijeme vrte mi se u glavi neke misli, neobične i pomalo neugodne jer se nisam do sada susrela s njima. Prvo, prije nego pretočim svoje zbrčkane misli u riječi na ovaj virtualni papir, htjela bih naglasiti kako se ovdje nikako ne radi o službenom stajalištu portala i zajednice Supermama. Radi se isključivo o mojim osobnim stavovima i dilemama. A sada krenimo …

roštilj recepti jednog supertate

Volimo kada nas naše jače polovice oduševe svojim trudom u kuhinji. Nevjerojatno je kako je moj potez za njegov rođendan urodio ovakvom ljubavlju prema kuhanju. Muškarci i roštilj, kao muškarci, pivo i nogomet. To je poseban odnos. Al vratimo se par mjeseci unatrag.

postoji li generacijski jaz između mama?

Ležim tako u bračnom krevetu, ljeto se osjeti u zraku. Čujem cvrčke iz obližnje šume. Čujem i susjedovog psa kako zadovoljno trči vrtom i traži mjesto za popiškit se. Ležim tako u bračnom krevetu, pored mene su moja dva mališana. Priča bi bila idealna da nam radi klima, da su prozori zatvoreni, da nemam 39 temperaturu i drhtavicu, da mi suprug ne radi noćnu i da sve ove popratne zvukove ne čujemo, jer na svaki zvuk moja dva mališana reagiraju. Ležim tako u tom bračnom krevetu, mokra od znoja, njih dvojica svaki sa svoje strane potpuno priljubljeni uz mene, jedan me drži za ruku, drugi me zagrlio oko vrata. Suzdržavam se od kašlja, a muči me i čitavo se vrijeme drmam i time ih dodatno razbuđujem. I dalje se znojim…

bajkoviti vikend u Ogulinu

Za Festival bajki u Ogulinu, moram priznati da nisam prije čula. Možda jer su moji klinci bili premali za takve izlete, pa takve informacije koje ti nisu od važnosti u tom trenutku – prečuješ. Zapravo, sjećam se kada je moja kuma vodila grupicu klinaca na izlet u Ogulin. Pričala mi je s oduševljenjem o Ivaninoj kući bajki, tim više jer je oduvijek velika ljubiteljica Ivane Brlić Mažuranić. Tada mi je ushićeno rekla – moraš voditi Luku u Ogulin!

osmijeh za koji se sve isplati – moj #DWmoment s Daniel Wellington

Danas s vama dijelim onaj poseban trenutak u majčinstvu zbog kojeg se sve isplati. Sve znamo koliko je majčinstvo zahtjevno i koliko nam je potreban tapšaj po leđima da radimo dobar posao. Nekada ta pohvala izostane, ali onda se dogodi taj  trenutak s djecom kada ti ne treba ništa više od upravo njihove potvrde. Sretna sam što sam dio projekta #DWmoments koji me potaknuo da podijelim s vama upravo taj trenutak. Nadam se da ću vam kroz riječi i video predočiti što je meni majčinstvo.

izvadi onaj fini kristalni servis iz ormara i nazdravi svakodnevnom životu

Koliko često razmišljate o prolaznosti života? O trenutku, ovom sada i kako ga koristite? Što vas tišti? Oko čega gubite živce? Kada malo osvjestim ova pitanja, shvatim da mi stres stvaraju životne situacije koje zapravo, kada prođe vrući, dati trenutak, i nisu tako užasne. Koje su rješive. Kada razmislim što me izbaci iz takta u odgoju djece, pa shvatim da se radilo o kombinaciji moje nervoze i njihovog neposluha što je formula za nuklearnu katastrofu, koja zapravo nije niti približno nuklearna, ali u datom trenutku je djelovala nerješiva. Zapravo, generalno, na što trošimo životno vrijeme?

kada ću prestati varati samu sebe?

Nikada nisam bila fitness tip. Imala sam tu sreću da sam mogla nekotrolirano jesti što god je moje nepce zamislilo, bez grižnje savjesti, bez nepoželjnih učinaka na vagi. Da se razumijemo, nisam bila niti atletski tip građe, imala sam trbušćić koji je, kako bi moj muž rekao, bio šarmantan. Imala sam i tu sreću da mi je i genetika pogodovala da ne moram razmišljati o svakom zalogaju. Niti o vježbanju.

jesmo li žene ili iskompleksirane djevojčice?

Žena. Koliko grandiozna i devastirajuća može biti. Već neko vrijeme promatram, slušam, razgovaram, tješim, vičem, smijem se s raznim ženama, majkama. Razgovaramo o poslu, obitelji, braku, drugim prijateljicama, muževima, svekrvama, suradnicama, o svim životnim temamama. Razmišljala sam što smo sve prošle. Slomljena srca, kritiku na račun izgleda, borbu za svoje mjesto u školi, pa na faksu, pa u poslu. Naša tijela su veličanstvena. Pokaže se taj plusić, tijelo nam se izmijeni, organi se razmaknu, a u našem trbuhu, ispod našeg srca, kuca još jedno srce. I raste. I rodi se. I dojimo. I othranjujemo svoje bebe. I odgajamo svoju djecu, I vraćamo se na svoj posao. I borimo se. I sve možemo. Ali možemo biti i devastirajuće. Za sebe i za svoju okolinu.