…pamtim samo sretne dane… zbogom

„Pamtim samo sretne dane…“ zvuči tako jednostavno. Prošlo je točno mjesec dana. Mjesec dana tišine. Mjesec dana moja poruka stoji nepročitana. Sada na viberu više ne piše „zadnje viđen 16.prosinca“… sada piše „zadnji put viđen davno“… Mjesec dana svaki dan ispisanih riječi. Mjesec dana isplakanih suza. Mjesec dana donošenja odluka da nećemo više plakati. Mjesec dana gledanja u albume naših fotografija. Mjesec dana ispunjenih s milijardu pitanja i niti jednim odgovorom… Mjesec dana hladnih i bistrih jutara, obasjanih najsjajnijim suncem. Onako kako je volio.

dragi moj braco

Dragi moj braco… Toliko toga bih ti htjela reći… Toliko toga osjećam… Toliko me toga boli…. Toliko sam suza isplakala… Toliko toga stoji još u meni i čeka… Plakala sam braco moj… Dva dana sam plakala, bez da sam uhvatila zrak… Braco moj, plakala sam dok sam ti birala odijelo i cipele… Dok sam prstima prebirala po tvojim košuljama i odjeći… Dok sam otvarala tvoj parfem i mirisala ga ne bi li mi te barem na trenutak vratilo i barem da ti u tom trenutku kažem sve što nisam stigla… Nisam stigla braco moj, jer je ovaj život toliko užurban da nekada prekasno pogledaš na taj sat… Pogledaš na mobitel i pošalješ poruku… Ne shvaćam braco moj da je moja poruka tebi ostala zauvijek nepročitana. Jesi li znao koliko sam…

prijatelj za cijeli život

Sjedimo nedavno suprug i ja i gledamo naše dječake kako se igraju. Znate, ona igra dječaka, koja je rubna s potencijalnim ugrožavanjem života, jer oni se naguravaju, hrvaju, posvađaju, viču, „klepnu“ jedan drugog po glavi, trče po stanu i hvataju se i sve to uz krikove smijeha. Koji vrlo često završi suzama. Onda se zagrle. I taj trenutak, ta slika njih dvojice kada se zagrle – to je moj smisao.

pitam se, gdje je krenulo po zlu?

Pitam se, gdje je krenulo po zlu? Od trenutka kada ugledaš plus na testu za trudnoću, započinje jedan sasvim drugačiji život. Život obojan najljepšim osmjesima, najtoplijim zagrljajima, najnježnijim poljupcima, najburnijim emocijama protkanim vječnom brigom za svoje dijete koja nikada ne prestaje. Život protkan brigom i željom da svoje dijete obraniš od svega, da zaštitiš od zla, od tuge, od suza. Život protkan željom da preuzmeš na sebe svu bol samo da tvoje dijete bude sretno. Ali, možemo li preuzeti svu bol, svu odgovornost? Sva ta briga i želja da nam djeca budu sretna, sva ta briga u trenutku može poći po krivu, u trenutku se otme kontroli i shvatiš da ne radiš dobro svojem djetetu, jer ono mora osjetiti bol, tugu, nekada i nepravdu, jer to je život, to su…

ja to neću tako!

Znate, došla sam u fazu kada više nemam strpljenja, razumijevanja niti volje objašnjavati onima koji nemaju vlastitu djecu, da zapravo nemaju pojma o tome kroz što prolazi jedan roditelj i da bi nekada bilo bolje pregristi jezik, nego se bahato razbacivati frazom “ja tako neću nikada”, jer vjeruj mi – HOĆEŠ. Nikada nisam mislila da ću koristiti termin “oni” niti “mi”, jer do nedavno sam imala razumijevanja da jednostavno ne znaju dok sami ne postanu roditelji i prihvaćala sam da su vrlo često uvjereni kako znaju. Prihvaćala sam taj stav sve do trenutka dok nisam pročitala tekst osobe koja nema svoju djecu, tekst kojim je na dugo i široko kritizirala mame i njihov djecu.

kamo s djecom preko ljeta? u Eureku!

Prije par tjedana pročitala sam jedan članak baš na temu kamo s djecom preko ljeta. Nemaju svi bake na moru ili selu, pa su djeca vrlo često za vrijeme ljetnih praznika prepuštena sebi, a roditelji su na muci, jer posao i obaveze nemilosrdno čekaju. Sjećam se užasnih komentara na taj članak, nerazumijevanja i kritike ostavljenih bez promišljanja što takve ružne riječi znače i koliko je roditeljima mučno pri pomisli da svoje školarce ostavljaju za radno vrijeme same, prepuštene sebi, a time vrlo često prepuštene ekranima. Iz tog razloga, varijante poput ljetne škole ili, ispravnije rečeno – ljetnog edukacijskog centra, koji ne traje samo dva tjedna, već čitave ljetne praznike, zvuči fantastično. Eureka je edukacijski centar za klince uzrasta od 5 do 11 godina. To je škola u kojoj klinci kvalitetno…

mogu li istodobno biti feministica, majka, supruga i vjernica?

Već neko vrijeme vrte mi se u glavi neke misli, neobične i pomalo neugodne jer se nisam do sada susrela s njima. Prvo, prije nego pretočim svoje zbrčkane misli u riječi na ovaj virtualni papir, htjela bih naglasiti kako se ovdje nikako ne radi o službenom stajalištu portala i zajednice Supermama. Radi se isključivo o mojim osobnim stavovima i dilemama. A sada krenimo …

roštilj recepti jednog supertate

Volimo kada nas naše jače polovice oduševe svojim trudom u kuhinji. Nevjerojatno je kako je moj potez za njegov rođendan urodio ovakvom ljubavlju prema kuhanju. Muškarci i roštilj, kao muškarci, pivo i nogomet. To je poseban odnos. Al vratimo se par mjeseci unatrag.

postoji li generacijski jaz između mama?

Ležim tako u bračnom krevetu, ljeto se osjeti u zraku. Čujem cvrčke iz obližnje šume. Čujem i susjedovog psa kako zadovoljno trči vrtom i traži mjesto za popiškit se. Ležim tako u bračnom krevetu, pored mene su moja dva mališana. Priča bi bila idealna da nam radi klima, da su prozori zatvoreni, da nemam 39 temperaturu i drhtavicu, da mi suprug ne radi noćnu i da sve ove popratne zvukove ne čujemo, jer na svaki zvuk moja dva mališana reagiraju. Ležim tako u tom bračnom krevetu, mokra od znoja, njih dvojica svaki sa svoje strane potpuno priljubljeni uz mene, jedan me drži za ruku, drugi me zagrlio oko vrata. Suzdržavam se od kašlja, a muči me i čitavo se vrijeme drmam i time ih dodatno razbuđujem. I dalje se znojim…

bajkoviti vikend u Ogulinu

Za Festival bajki u Ogulinu, moram priznati da nisam prije čula. Možda jer su moji klinci bili premali za takve izlete, pa takve informacije koje ti nisu od važnosti u tom trenutku – prečuješ. Zapravo, sjećam se kada je moja kuma vodila grupicu klinaca na izlet u Ogulin. Pričala mi je s oduševljenjem o Ivaninoj kući bajki, tim više jer je oduvijek velika ljubiteljica Ivane Brlić Mažuranić. Tada mi je ushićeno rekla – moraš voditi Luku u Ogulin!