što nas je naučila 2020. godina?

Vjerujem da nas je ova 2020. godina prije svega puno toga naučila i namučila i svakako će biti zapisana u povijesti za sve buduće naraštaje. Ova 2020. godina bila je izazovna godina, vjerojatno najizazovnija i najčudnija godina u mom životu. Jer sve što si ne tako davno, samo prije godinu dana, smatrao normalnim i sve što si radio svaki dan, poput običnog prijateljskog pozdrava, zagrljaja ili samo dodira s osobom, je postalo strano i nepoželjno. Vjerujem da mnogi misle i kažu kako bi ovu godinu trebalo jednostavno prekrižiti i izbaciti iz kalendara. No ipak mislim da ima nešto dobrog u ovoj godini. Iako ima više negativnih priča oko nas, iako nas svaki dan bombardiraju brojevima i vijestima iz bolnica, iako često umjesto pozitivnih priča, slušamo i gledamo samo negativne priče,…

kako je biti mama x2? nije lakše, ali je ljepše

U posljednje vrijeme često čujem ovo pitanje, što je sasvim normalno, jer sam tek uplovila u ove vode.  Znaju me i pitati kako mi sad izgleda majčinstvo u odnosu na to kad sam imala SAMO jedno dijete, je li lakše ili teže? Iskreno, uopće ne razmišljam o tome kako je bilo nekada, a kako je sada. Ali ako ćemo biti skroz iskreni – nije lakše, nikako. Tko god vam je to rekao laže. Kako može biti lakše? Sad imaš dvostruko više brige, dvostruko više obaveza, dvostruko više svega. Sjećate se kad ste imali samo jedno dijete i bili ste umorni, i niste znali od kuda početi od pospremanja do kuhanja, itd. Sad je sve isto, samo puta dva. Pranje djeteta x 2, pranje veša x 2, igranje s djecom x…

kome se požaliti?

Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti? Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama? Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam. Znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa? Znači li to da mi svi dani moraju biti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove kroz koje jedna mama prođe tijekom dana? Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i…

nekoliko minuta za mamu

Koliko je  dnevno vremena potrebno da osjetiš mir ili samo slušaš tišinu? Svi mi dobro znamo da mame nemaju vremena za sebe, da uvijek stavljaju druge ispred sebe, da ponekad zapostavljaju sebe i svoje potrebe. No jesmo li svjesne koliko nam je to da dnevnoj bazi to potrebno? Ponekad je dovoljno samo nekoliko minuta predaha, nekoliko minuta za sebe, zbog sebe. Teško je pronaći vrijeme za sebe uz sve obaveze koje obavljamo tijekom dana, teško je sve uskladiti kako bi svi bili sretni i ispunjeni. Ali tada zaboravljamo koliko je i nama potrebno da su nam sve potrebe zadovoljne i da smo ispunjeni. Možda će nekome to biti šetnja uz more, trčanje, plivanje, trening ili slično. Sve ono što nas čini sretnima i ispunjenima, sve ono što nas pokreće, jer…

mama dvojice dječaka

Iako nemam još dugi staž kao mama dvojice dječaka, tek pet mjeseci, odmah sam se susrela s predrasudama i žaljenjem. Znate onaj pogled iz žalosti, onaj u kojem kao da govore „Zar opet dečko???“  kad im kažete novosti. Ili njihovi odgovori na to pitanje – sada morate odmah na treće da bude curica. Mislim da su rijetki ljudi koji su mi onako iskreno čestitali ili koji nisu imali na to komentara, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke. Nekako je kod nas normalno da kad imaš jedno dijete, moraš kad tad na drugo, ali ne na treće dijete. Isto tako je sa spolom, ako imaš dečka moraš imati curicu ili obratno. To se nekako podrazumijeva, kao da možeš birati. View this post on Instagram A post shared by Sara M….

jednodnevni izleti po Istri (prikladni i za djecu)

Onda kad su dani lijepi i topli, vikend je, a vi biste se negdje malo maknuli i promijenili sredinu. Barem na par sati zaboraviti na svakodnevicu i opustili se koliko je to moguće. Od malena sam s roditeljima i sestrama obilazila Istru, pa sam jednostavno nastavila tradiciju kratkih izleta. Ovo su tri izleta kojima se uvijek rado vraćamo. Uvijek gledam da su ti izleti zanimljivi i prilagođeni i djeci, jer naš T. uvijek putuje s nama, zato su ovo kratki izleti idealni za obitelji s djecom. savudrijski svjetionik Nama najbliže i najdraže mjesto u našoj okolici. Mjesto na koje odlazimo bacati kamenčiće u more, a mi pijemo kavu iz termosice, mjesto koje je atrakcija i zimi i ljeti. Mi najčešće odlazimo u zimskim i proljetnim periodima, jer ljeti je veća…

mama s felerima

Biti mama, to već svi dobro znamo, postaješ onog trenutka kad rodiš to prekrasno klupko sreće i za to ti nije potrebna nikakva škola. Iako unaprijed nije potrebno nikakvo znanje, potrebno je puno vremena, znanja, strpljenja i ljubavi kako bi obavljala najvažniji posao na svijetu. I neću sad pisati kakva mama bih trebala biti ili bih željela biti. Pisat ću o tome kakva sam mama, odnosno pisat ću o tome kakva nisam mama. Ja sam mama koja ljubi svoje dijete stoput dnevno i koja bezobrazno puno pokazuje koliko voli svoje dijete. Ali sam i mama koja zna povisiti glas i koja nakon svakog povika zna reći koliko je pogriješila i traži oprost. Ja nisam mama koja smišlja dnevne aktivnosti, ali se rado igra. Slaganje staza, vlakova, autića, trčanje i igranje…

nadam se da vaše dijete ne spava s vama u krevetu

Koliko ste puta čuli tu rečenicu? Koliko ste puta čuli tu rečenicu od osoba koje nisu vaši bližnji? Moj odgovor je previše puta. Pitala me to i medicinska sestra, i baka s tržnice, i teta iz trgovine, i mamina susjeda, i susjeda moje svekrve, i baba koju sam jednom upoznala. Kad bolje razmislim, pitali su me svi kojih se to pitanje ne samo ne tiče, nego ne znam kako se udostoje to pitati. Ovo pitanje je jedno od onih koje se novopečenim roditeljima ili mamama ne postavlja. Možda treba izraditi plakat s jasnim pravilima što se ne smije pitati: Dojiš li? Imaš li dovoljno mlijeka? Gdje beba spava? Nadam se da ne spava s vama u krevetu. Spava li po noći? Zašto ju stalno nosiš? I taj plakat objesiti ispred…

naši prvi dani

Iako je tek prošlo 23 dana, čini mi se kao da smo oduvijek zajedno, i više se ni ne sjećam života prije tebe. Dječače moj, koliko si nam samo veselja i sreće unio u našu malu obitelj. Ponekad mi se čini da sanjam, jer je sve nekako magično i nestvarno. Da si ti sad tu, dišeš pored mene, plačeš kad si gladan, promatraš svijet, stišćeš svoje male rukice i nogice. Toliko nestvarno, a opet tako stvarno. Čekali smo te dugih devet mjeseci, zamišljali kakav ćeš biti i kako ćemo se snaći u novoj ulozi. Nestvarno je i to da sam ja sada mama dvoje djece, iako kad ih vidim zajedno znam da imam najveće bogatstvo pored sebe. View this post on Instagram A post shared by Sara M. (@ovo.smo.mi) Naravno…

za tebe, dječače moj!

Ponoć je prošla. Vikend je iza nas. Ponedjeljak je stigao. Nije važno koji je dan, koliko je sati, kakvo je vrijeme, jer osjećam da nas dijele samo sati od upoznavanja. Dijele nas sati iščekivanja i strepnje, ali sve to vrijedi samo da tebe upoznam. Želim ti u ove kasne noćne sate napisati o čemu razmišljam kad već ne mogu spavati. Osjećam da se moje tijelo priprema na tvoj dolazak. Osjećam kako mi ti svakim svojim pokretom pokazuješ kako će uskoro biti vrijeme, jer tvoji su pokretni snažni, kao i tvoje srce koje čujem svaki put na pregledu. Osjećam kako me ohrabruješ, jer mi je to potrebno. Ne znam hoću li biti posve spremna na sve što me čeka, ne znam kako će moje tijelo sve to doživjeti, ali znam da…