otuđenje djeteta od roditelja

Postoje razvodi u kojima roditelji surađuju, razmjenjuju informacije o djetetu, povremeno ručaju zajedno s djetetom, druže se s obiteljima drugog roditelja, organiziraju zajedničke proslave rođendana… Postoje oni u kojima roditelji izmjenjuju nužne informacije za dobrobit djeteta bez obzira na jaz koji je među njima i bez obzira na nedostatak potrebe za produbljivanjem odnosa. Postoje oni treći koji su visoko konfliktni i u kojima govorimo o otuđenju djeteta od roditelja. Otuđenje predstavlja proces koji se događa djetetu, a koji je vezan uz emocionalno zlostavljanje odnosno emocionalnu manipulaciju djeteta od strane jednog roditelja. Kada dolazi do otuđenja? Ne postoji određeno razdoblje života djeteta u kojem otuđenje nastaje, ali do njega sigurno dolazi zbog dugoročnog konflikta koji roditelji rade, a koji ostavlja posljedice na ponašanju djeteta odnosno rezultira odbacivanjem jednog roditelja od strane…

a što kada drugog roditelja nema?

Vjerujete li da su uloga majke i uloga oca međusobno ovisne? Vjerujete li da odnos oca s djecom određuje odnos majke s djecom i obrnuto? Vjerujete li da jedna uloga ne može bez druge? A što kada nema drugog roditelja? Kada ga nema jer je preminuo ili se odrekao svojeg djeteta ili ne sudjeluje u životu djeteta koliko biste vi htjeli bez obzira na to jeste li u braku, izvanbračnoj zajednici ili razvedeni. Roditelji mogu biti prisutni ili odsutni neovisno o obliku veze u kojoj se nalaze. Vjerujem da svoje roditeljske uloge gradimo neovisno o partneru s kojim jesmo ili s kojim smo se razišli. Naravno da se one isprepliću jer jedna ne bi postojala bez druge, no određuju li se međusobno? Svoj odnos s djetetom gradimo neovisno o ponašanju…

načini na koje brinemo o sebi

Zadnjih nekoliko dana više sam pažnje usmjerila na brigu o mentalnom zdravlju jer je ovaj mjesec posvećen upravo tome. Razmišljala sam koliko je moj put, otkad sam se razvela, trnovit, zahtjevan, ali i onaj koji ide uzbrdo. Ovdje ću govoriti o brizi o sebi koja dolazi nakon tugovanja, ljutnje, okrivljavanja i osjećaja jada i napuštenosti. Smatram da smo u tim fazama više usmjereni na druge osobe i nismo spremni na promjenu. Ako pronađemo odgovarajuće alate kojima ćemo ubrzati napredak, doći ćemo do faze kada počnemo raditi dobro za sebe. O načinima na koje se možemo nositi s ljutnjom i tugom sam pisala ranije. Briga o sebi zapravo počinje kada si dopuštamo tugu, prihvatimo svoju bol i nalazimo načine kako da se sprijateljimo s njom. To ne znači da zaboravimo sve…

očekivanja naša svakodnevna

Ovih dana prolazim kroz uspješno odvikavanje od pelena koje se dogodilo u doslovno 2 dana. Da, tako kratko. To me potaknulo na pisanje teksta o našim očekivanjima od djeteta i našem ustrajanju da se naše idealne, zamišljene slike ostvare. Koliko smo kao roditelji ponekad opterećeni vlastitim očekivanjima od svoje djece i svijetom koji smo mi zamislili za njih jer smatramo da je tako najbolje? Roditelj je u ulozi osobe koja djetetu pruža okolnosti za zdrav i kvalitetan razvoj. Često, u nastojanju da djetetu pružimo najbolje, spotičemo se u situacijama u kojima grčevito želimo da se naša očekivanja ispune. To može biti iščekivanje prvih koraka, odvikavanja od pelena, spavanja djeteta u vlastitom krevetu, samostalnog hranjenja… nadodajte ono što vam je bilo bitno. Prisjetite se tih svojih zamišljenih ideja načina na koji…

izolacija kao poželjna okolnost

Moram priznati da mi izolacija godi. Organizam mi je u posljednje vrijeme slao mnogo upozorenja da je preopterećen i umoran. Kako radim više poslova i živim sama s djetetom, ustajanje za posao i spremanje za vrtić predstavljaju mi najveću muku. Pogotovo jer nisam jutarnji tip. Nakon posla, prije vrtića obavim jedan od poslova ili kuham i idem u nabavku. Vrijeme nakon vrtića provodim s djetetom za vrijeme kojeg jedva održavam budnost. U 21 sat sam spremna za krevet. Ne želim reći da su okolnosti u kojima se trenutno nalazimo poželjne. Upravo suprotno. Prolazimo kroz velike izazove, a o krizi koja nas čeka nakon svega zapravo još nismo počeli duboko razmišljati. No, ono što mi je dobrodošlo je prvenstveno odmor od svih obaveza. One su trenutno svedene na najmanju razinu: primarni…

“ne mogu” dan

Moje dijete spava cijelu noć, vikendom od otprilike 21.30 do 7.30. Otkad se rodila. Jutros me, nakon cjelonoćnog ustajanja zbog njezinih burnih snova, probudila oko 5. Spava u svojem krevetu, a danas nije bila za ideju da tamo i ostane pa sam ju uzela sebi. Jako volim spavati. JAKO. Pa nisam dramila oko dijeljenja kreveta. Slijedile su one scene guranja roditelja svim udovima, koje vidimo u gifovima na što sam joj okrenula leđa i samo poručila da spava. Jutro, a i ostatak dana, prošli su uz konstantno: „Mama, nosi me“. K.o.n.s.t.a.n.t.n.o. Na svaki moj prijedlog dobivala sam odgovor: „Ne!“ Bacanje stvari se podrazumijevalo s time da je nakon toga slijedilo okretanje leđa i ignoriranje. Na moje „Pogledaj me, razgovaram s tobom“, gledala je svugdje samo ne u mene i smijuljila…

kojom bojom bojite svoja sjećanja?

Kao dijete sam skupljala ukrasne salvete koje sam čuvala u jednoj kartonskoj kutiji. Skupljala sam i poštanske markice. Jedna od dražih uspomena mi je skupljanje figurica iz Kinder jajeta. Nedavno je moja mama mojoj kćeri izvukla te silne figurice i osjećaj djetinjstva mi se vratio u sekundi. Prekrasno! Danas posjedujem kutiju u koju stavljam uspomene na drage događaje. To su ulaznice od koncerata, razglednice iz raznih dijelova svijeta, poruke koje sam dobivala od dragih ljudi kao znak podrške i pažnje, bakino ogledalo koje je koristila kada je bila mlada… Kada ih pogledam, razvučem osmijeh preko cijelog lica. Uvučem se u te trenutke veselja i ponovno ih proživljavam. Sjećam se uzbuđenja, veselja, zadovoljstva i zahvalnosti koje sam proživjela u tim trenucima. S vremena na vrijeme ju otvorim i proučavam uspomene. Ali,…

mama po knjizi

Oduvijek me zanimala stručna literatura posebno onu koja govori o razvoju mozga, upravljanju vlastitim postupcima i osjećajima te literatura o odgoju. Često čitam par knjiga paralelno. Oduvijek me zanimalo kako funkcioniramo, što se događa u nama, kako utječemo na druge ljude, koja su ponašanja poželjna i kojima radimo za sebe pa na kraju i za svoje dijete. Još u trudnoći sam krenula s čitanjem o odgoju. No, zar bi sve mame trebale čitati stručnu literaturu i pratiti njezine smjernice? Jesmo li loše mame ako nismo u toku s najnovijim izdanjima poznatih knjiga o odgoju? U kojem trenutku smo postale mame koje stavljaju kvačice pored svojih postupaka, za koje smo pročitale da su poželjni, u nekoj od stručnih knjiga? Da ne shvatite pogrešno, imam veliko poštovanje prema određenim autorima. Pročitala sam…

samohrani…gdje ste!?

Samohrani roditelj. Riječ koja te definira. Kao da si osuđen. Pod reflektorima. Sažaljevan. Oko sebe nailaziš na poglede zabrinutosti i znatiželje. „Kako to sve hendlaš? Osjećaš li se usamljenom? Kako dogovaraš viđanje djeteta? Kako to utječe na dijete? Sigurno ti je teško.“ Da. Teško je. Naporno. Frustrirajuće. Želim nekoga pored sebe. Želim pomoć. Želim podršku. Utjehu. Želim dijeljenje odgovornosti. Želim oba roditelja u zdravom odnosu. Zajedno. A toga nema. Nije tako svaki dan. U početku je bilo užasno. U početku se boriš s ljutnjom i krivnjom. Sam si. Osjećaš se izdano, ostavljeno, izgubljeno. Nemaš pojma kako to sada ide. Ne želiš razumjeti. Vrtiš filmove unazad. Sagledavaš sve ponovno i mozgaš. Stalno mozgaš. A onda počinješ razumijevati. Odnosno nastojiš. Odaberite što vama više odgovara. Ja sam odabrala razumijevati. Sada više nije…

kako nakon razvoda

Razvedeni ljudi koji žele sagledati svoju situaciju iz druge perspektive i odlučiti promijeniti ono čime nisu zadovoljni, imaju određenu vrstu moći u odnosu na one koji to ne žele učiniti. Često sam nailazila na poglede sažaljenja ili zabrinutosti kada bih rekla da sam razvedena. Možda zbog toga što se na razvod još uvijek gleda sramotno, jer je „strahota biti sam i stravično je da te partner napusti“, a možda je u pitanju nešto treće. Sve u svemu, vrlo je teško sačuvati zdrav razum. A ovisi samo o tebi. Odluka koju doneseš: poludjeti i ostati u (samo)osuđivanju ili krenuti dalje i shvatiti postupke druge osobe traje cijeli život. Na početku odvališ najteži korak, ali borba s tom odlukom je vječna. Svako malo preispituješ sebe, nađeš se u nekoj vrsti okrivljavanja druge…